Nije odrastao mali veseljak

    Pitaš se da li sam odrastao, sazreo? Misliš na ovu vašu zrelost, ovu vašu odraslost u kojoj ne znate da se smijete, da učinite život jednostavnim, da date i primite ljubav, onu zrelost u kojoj ne znate da slavite zaljubljenost i ljubav, onu zrelost u kojoj komplikujete život, odnose, onu zrelost gdje vam sve predstavlja prepreku, gdje brinete šta će drugi reć' kako ste se obukli. Misliš na onu zrelost u kojoj se ne radujete istinski malim stvarima? Na to misliš. Ne, nemam to „za'ebano“ namršteno lice, ni skupe košulje, nisam stariji nego što jesam, naprotiv, možda sam čak nikad mlađi nego što jesam. Nisam tako sazreo i postao ozbiljan, ozbiljnog lica, pun stresova, briga, discipline, kalkulacija, taktika, strategija, igrica, nadigravanja, nadjebavanja. Ja igram za raju i zanemarujem taktiku. Jebi ga, ja drukčije ne znam. Jesam li odrastao i sazreo tako kao vi?

    Ne, nisam, i dalje tiho plačem kad sam tužan i smijem se bez razloga i pričam glasno onako od srca, slobodno mogu reći galamim i na javnom mjestu. I dalje kad popijem koju više pričam još glasnije i više i otvorim se i ne zaustavljam se. Još uvijek kad pričam, pričam k'o navijen, a kad ćutim, ćutim k'o zaliven. Još uvijek se hvalim prijateljima koliko volim i koliko sam voljen ili jadikujem da sam ostavio ili da sam ostavljen i da nije išlo. Još uvijek znam biti nadrkan i neprijatan. I dalje kad pijem, pijem da se napijem. Da, i sa trideset sedam i dalje nosim naušnicu iako to je l da nije baš odlika odraslog muškarca, haha. I to me zaboli baš da 'prostiš. Ne, ne nosim još uvijek ozbiljne odjevne kombinacije, samo za krštenja, svadbe i rođendane. Furam i dalje šarene šuškavce, dukseve sa kapuljačom i grandž karirane košulje, army bermude i majice sa aplikacijama. Još uvijek se svaki put drugačije šišam i nemam „stalnu“ frizuru. Još uvijek se znam ošišati onako kao da imam 6 godina i briga me da li je to nezrelo. Još uvijek ničim izazvan snimam audio snimke kako pjevam onako pred odlazak pod tuš. I dalje sam nervozan i bučan dok gledam Partizan. Još uvijek kad idem na utakmice, divljam da grlo me kida, i dalje sam na ivici suza nakon nekih poraza, a srećan nakon pobjeda toliko da nit sam žedan, ni gladan, nit mi se ide u toalet. Jeste da, nezrelo je, zaboli me i za to. Jedem slatko više nego ikad, više nego kad sam imao devet godina. I dalje sam Kelvin koji priča sa plišanim Hobsom. I dalje sam Denis napast i Petar Pan i kapetan Korto Malteze. Još uvijek su Željko Šašić, Rođa i Džej za kafanu, a Oliver za more, tugu i sreću. I sad zaspim na podu, dok čitam knjigu, koju pročitam u cugu. Još uvijek gledam „Ni na nebu ni na zemlji“ par puta godišnje i izgovaram Cveletove replike. I danas volim mačke i divim im se i imam mačora kući. Još uvijek sam „neozbiljan“, ludak i manijak.

    I sad bi vozio tamo samo da te vidim, da se pozdravimo, pa nazad i opet bi čistio snijegove da ti mogu doći. I sad bih ti pisao duge poruke za dobro jutro i laku noć, pa za svaki trinaesti u mjesecu jer smo se tad sreli i za svaki prvi u mjesecu jer smo se tad prvi put poljubili. I sad bi ti pjevao pred spavanje. I sad bi parkirao iza velikog žbuna u tvom dvorištu, da ne privučem pažnju tvojih. I dalje bi, sve bi, opet ponovo, ovako lud, nenormalan, ponekad grub, a osjetljiv kao konj, ovako nerealan, ovako maštoviti sanjar, ponekad bezobrazan i bez kontrole. I nisam odrastao, nisam sazreo, jer kao što kaže Prele „U životu sam išao tamo gde sam osetio potrebu da odem, tamo gde me je vukla čuka.”I ja, radim samo ono što kaže čuka i idem gdje čuka vuče, još uvijek.

Astečka princeza

    Život je plovidba. On je mnogo pokidanih jedara. Život je mnogo progutane slane, bljutave vode koja peče grlo. Život je mnogo noći bez sna, mnogo vode na palubi i borbe sa uzburkanom nemani. Život je ponekad muljavo, zamućeno dno sa kog ne vidiš ni površinu i ne znaš gdje je lijevo, a gdje desno. I tu nijedna busola ne pomaže. Mora da se razbistri, da sunčev zrak elegantno prosječe muljeviti paravan koji ti je pao na oči. 

    U cijelom tom mulju, iz gomile bezvrijednih zrna pijeska razbacanog po životnom moru iznjedrila si se ti, biser. Kamičak, čiji sjaj iz oka me zaškakljavio kao kad neko dok spavaš iznenada upali svjetlo, pa škiljiš i ne možeš da otvoriš oči. Ali ja sam na taj sjaj oči otvorio širom. Sva čula sam otvorio širom. Posmatrao te. Pomalo krišom, a potom sa malo više neskrivenog oduševljenja. Osluškivao sam te cijelim bićem, cijelimm životom svojim, potpunom pažnjom iako ti se tad možda činilo da nije tako. 

    Ti tog trena nisi znala da si već postala moja.

    Nisi vidjela to, da držim te za ruku u ovom svijetu u kom se više ne pruža ruka, ni topao zagrljaj.

    Ali ja, ja sam već tad vidio mjesecima unaprijed. U tvom pogledu sam vidio godine koje dolaze. Ti to nisi znala, ali znao sam ja da mi pripadaš. Da, onako bez pitanja "Hoćeš li?" ja sam te prisvojio. Privukao k sebi. Smijem se i sad dok ovo pišem koliko sam od prvog trena imao smjelosti da kažem da si moja. O koliko prepotentnosti u meni. Koliko bezobrazluka umotanog u sjaj vjere u sebe. Bez ijedne riječi sam razvio astečku toplu tkaninu, da bosim stopalima zakoračiš u moje prostrane palate i glasnim smijehom rastjeraš sve strahove nastanjene u njima, sve zle duhove koji su visili sa stropova. 

    I sad te gledam. Posmatram te. Pažljivo ti pratim korak dok mi žuriš. Zaletiš mi se u naručje, kao da na cijelom svijetu imaš samo mene. Zaletiš se kao djevojčica i svom silinom ateriraš u moj zagrljaj. Razliješ se cijelim svojim bićem u mom naručju. 

    I držim te tako privijenu uz sebe, očaran toplinom tvog bića. Pun sebe upijam te u sebe. Skupljam polen iz tvoje kose kao pčela radilica. Udahnem te od glave do pete. Onda osjetim kako mi se ubrizgavaš pod kožu i počinješ da splavariš niz vene. Osmijesi nam se izmješaju, kao boje u ateljeu. Pršte po platnima. Vazduh dobije boju našeg smijeha. 

    A onda pričamo. Pričamo toliko da nas niko ne može nadmašiti. Uvijek imamo o čemu. Ne znam kako, ali prosto imamo. Sve me zanima, sve o čemu pričaš meni je zanimljivo. Otimamo jedno drugom vazduh i riječi. Zujimo. Zaboravimo svijet oko nas. Ne postoji ni nebo, ni ovaj grad, ni zvijezde, ni mjesec, ni ulice, ni vreli ljetni asfalt, ništa, samo mi. I razgovori traju, traju do ne znam kad. Presječe ih povremeno samo na tren naš glasan smijeh, dobro, posebno tvoj. Tvoj glasan smijeh, koji obožavam, kom se divim do beskraja i koji me čini srećnim. 

    Ne skidamo pogled jedno s drugog dok pričamo. Pogledi nam sijaju polarnom svjetlošću koja očarava. Zadubim se u tvoje oči i odem s druge strane tvog pogleda, "iza scene" da vidim na koji način ti gledaš mene. Predivno je. Nisam nikad ni sanjao da će me neko gledati sa takvim divljenjem. Lijepo je vidjeti me tvojim očima. Nikad nisam bio ljepši i važniji. To je galerija najljepših osjećanja. Na tim sam slikama uvijek nasmijan.