Mučka paraliza sna. Uf. Ko se jednom sa njom borio, taj zna šta znači naći se u toj mučnoj neprilici, u tom mučnom stanju, u toj bezizlaznoj situaciji. Ne postojiš, nema te. Samo tmina i raznorazne karakondžule oko tebe. Jedan čo'jek bi rekao "buzdovane, demonizovan si". Od čega? Od alkohola, od neprospavanih noći, od žena? Uglavnom, stanje paralisano. Plašiš se svakog ponovnog uplovljavanja u san jer se ponavlja, iz noći u noć. Nikad nisi siguran da se opet neće desiti i nikad ne znaš kad će. Taman prođe nekoliko noći bez paralize sna, a onda opet te napadne s leđa, kad se najmanje nadaš. Zaskoči te kao drekavac. Kao u saobraćajnoj gužvi. Ni tamo, ni ovamo. Ni lijevo, ni desno, ni dole, ni gore. Činiš se sam sebi mrtav, a živ.
I onda jednog dana sam doživio paralizu jave. Da, dobro ste pročitali. Sve je stalo u tom drugom, trećem danu aprila. Ne znam ni sam. Pa paraliza je zar ne? Otkud bih mogao znati koji je sat i dan i godina? Znam da je prije Lazareve subote i Vaskrsa. Neko je pucao, zagušen pucanj, jedan, drugi, treći. Beng beng, beng. Sručio sam se na pod. Osjetio sam mučninu kao nekog tamo 27. jula 1990 godine u Lovničkom polju. Povratio sam. Ne bi mi lakše. Ispao mi je jezik, a tijelo je trnilo, oduzimalo se i padalo. Nepomičan vidio sam samo pod, a sve ostalo oko mene bilo je zamagljeno. Lampa u sobi činila se beskrajno daleka. Čaše za vino na stolu kao dvije svjetlucave tačkice negdje na nebeskom svodu. Noć koja je virila kroz prozor bila je kao crna rupa negdje na rubu svemira. I nije bilo zvuka. Potpuno besčujno. Čulo se povremeno samo zujanje u ušima, kao nekad ranije kad nestane tv kanala ili kad radio stanica nema dobar signal. Prilazili su mi demoni prošlosti, sve se vratilo. Grebali su mi lice, kezili se blentavo, a ja sam ležao krut, umrtvljen i prestravljen. Tako bespomoćan osjetio sam jednu ledenu suzu koja kliznu preko jagodične kosti i surva se u uvo. Taj šum sam čuo, zvučalo je kao šum plime, a onda opet tišina. I ostadoh bez svijesti.
U nesvijesti sam vidio dugu koja je crno bijela. Znači samo dvije boje. I ja sam na njoj, pužem, a ruke i koljena mi bježe. Jedva sam se propeo na noge. Gdje sam jebote? Hodao sam po toj crno bijeloj dugi, koja je klizava, ljigava i pazio da se ne stropoštam dole u beznađe. Plašim se visine. Hvata me mučnina opet. Noge su se stalno izmicale kao da su tuđe, pa se nekako vukle za mnom. To kao jedne zime ono kad su me kući pijanog ovi moji dripci vukli jer sam se naždro neke rakiještine i oduzeo se. Vidio sam stvari kojih nema. Divlje potpuno bijele konje koji jure kroz mene. Hiljade udara njihovih kopita u moju ludu glavu. Hiljadu crnih zvijezda nadlijetalo je nad mnom kao jato slijepih miševa i proizvodile su krik lešinara. Jeza. Osjetih jezu od krika i od tmine koja je bila podno mene. Kakav je ovo film pomislih? Kakva je ovo uloga? Šta se ovo dešava? Šta ja to radim, gdje ja to idem? O čemu se ovdje radi? Ovo je neka stara priča. Nastavak starih filmova o fobosu i demosu u kojima tonem i propadam kroz dno. Nezaustavljivo padam i padam i padam... Takvom filmu može biti kraj ubrzo, a može da potraje mjesecima. Radnja je suvoparna, spora i otegnuta. Atmosfera mračna i sablasna. Dijalozi su siromašni, a monolozi nerazumljivi. Muzika je pogrebna, a gluma pogubna. Za mene, za sve.
Iz te paralize, probudiše me suze koje su punile moja usta, kao olujna kiša, pa od te slani postadoh žedan. Ovo buđenje je pratila jaka bol. Duž grudi se protegla kao vrhovi Anda. Boljelo je kao da sam danima bio lancima vezan u tom predjelu. Na dodir me boio svaki milimetar tijela. I dalje sam ležao, nepomičan, zamagljenog vida i sa nekim zviždavim tonom u ušima. Odahnuo sam. Ali i dalje sam prikupljao dah u serijama svjestan da se desilo opet, iznova i iznova, prokleta atonija, da joj oca...