Atonija

    Mučka paraliza sna. Uf. Ko se jednom sa njom borio, taj zna šta znači naći se u toj mučnoj neprilici, u tom mučnom stanju, u toj bezizlaznoj situaciji. Ne postojiš, nema te. Samo tmina i raznorazne karakondžule oko tebe. Jedan čo'jek bi rekao "buzdovane, demonizovan si". Od čega? Od alkohola, od neprospavanih noći, od žena? Uglavnom, stanje paralisano. Plašiš se svakog ponovnog uplovljavanja u san jer se ponavlja, iz noći u noć. Nikad nisi siguran da se opet neće desiti i nikad ne znaš kad će. Taman prođe nekoliko noći bez paralize sna, a onda opet te napadne s leđa, kad se najmanje nadaš. Zaskoči te kao drekavac. Kao u saobraćajnoj gužvi. Ni tamo, ni ovamo. Ni lijevo, ni desno, ni dole, ni gore. Činiš se sam sebi mrtav, a živ. 

    I onda jednog dana sam doživio paralizu jave. Da, dobro ste pročitali. Sve je stalo u tom drugom, trećem danu aprila. Ne znam ni sam. Pa paraliza je zar ne? Otkud bih mogao znati koji je sat i dan i godina? Znam da je prije Lazareve subote i Vaskrsa. Neko je pucao, zagušen pucanj, jedan, drugi, treći. Beng beng, beng. Sručio sam se na pod. Osjetio sam mučninu kao nekog tamo 27. jula 1990 godine u Lovničkom polju. Povratio sam. Ne bi mi lakše. Ispao mi je jezik, a tijelo je trnilo, oduzimalo se i padalo. Nepomičan vidio sam samo pod, a sve ostalo oko mene bilo je zamagljeno. Lampa u sobi činila se beskrajno daleka. Čaše za vino na stolu kao dvije svjetlucave tačkice negdje na nebeskom svodu. Noć koja je virila kroz prozor bila je kao crna rupa negdje na rubu svemira. I nije bilo zvuka. Potpuno besčujno. Čulo se povremeno samo zujanje u ušima, kao nekad ranije kad nestane tv kanala ili kad radio stanica nema dobar signal. Prilazili su mi demoni prošlosti, sve se vratilo. Grebali su mi lice, kezili se blentavo, a ja sam ležao krut, umrtvljen i prestravljen. Tako bespomoćan osjetio sam jednu ledenu suzu koja kliznu preko jagodične kosti i surva se u uvo. Taj šum sam čuo, zvučalo je kao šum plime, a onda opet tišina. I ostadoh bez svijesti. 

    U nesvijesti sam vidio dugu koja je crno bijela. Znači samo dvije boje. I ja sam na njoj, pužem, a ruke i koljena mi bježe. Jedva sam se propeo na noge. Gdje sam jebote? Hodao sam po toj crno bijeloj dugi, koja je klizava, ljigava i pazio da se ne stropoštam dole u beznađe. Plašim se visine. Hvata me mučnina opet. Noge su se stalno izmicale kao da su tuđe, pa se nekako vukle za mnom. To kao jedne zime ono kad su me kući pijanog ovi moji dripci vukli jer sam se naždro neke rakiještine i oduzeo se. Vidio sam stvari kojih nema. Divlje potpuno bijele konje koji jure kroz mene. Hiljade udara njihovih kopita u moju ludu glavu. Hiljadu crnih zvijezda nadlijetalo je nad mnom kao jato slijepih miševa i proizvodile su krik lešinara. Jeza. Osjetih jezu od krika i od tmine koja je bila podno mene. Kakav je ovo film pomislih? Kakva je ovo uloga? Šta se ovo dešava? Šta ja to radim, gdje ja to idem? O čemu se ovdje radi? Ovo je neka stara priča. Nastavak starih filmova o fobosu i demosu u kojima tonem i propadam kroz dno. Nezaustavljivo padam i padam i padam... Takvom filmu može biti kraj ubrzo, a može da potraje mjesecima. Radnja je suvoparna, spora i otegnuta. Atmosfera mračna i sablasna. Dijalozi su siromašni, a monolozi nerazumljivi. Muzika je pogrebna, a gluma pogubna. Za mene, za sve. 

    Iz te paralize, probudiše me suze koje su punile moja usta, kao olujna kiša, pa od te slani postadoh žedan. Ovo buđenje je pratila jaka bol. Duž grudi se protegla kao vrhovi Anda. Boljelo je kao da sam danima bio lancima vezan u tom predjelu. Na dodir me boio svaki milimetar tijela. I dalje sam ležao, nepomičan, zamagljenog vida i sa nekim zviždavim tonom u ušima. Odahnuo sam. Ali i dalje sam prikupljao dah u serijama svjestan da se desilo opet, iznova i iznova, prokleta atonija, da joj oca...

Sanjao sam da me pratiš u vojsku

 Oktobarsko sunce. Milo i uspavljujuće. Ljuljuška me u naručju. Na odmoru sam. Blagi mlakasti vjetar dodiruje mi obraze i proizvodi umirujuće tonove iznad moje glave. Donosi mirise sa ušća Sane u Unu i iz Korduna i Banovine. Dijetlić čuka u staru pradjedovu krušku. Volim Krajinu. I ovdje sam svoj na svom. Baka je krajiška. Tokom popodnevne drijemke pod lipom u dvorištu stare pradjedove kuće sanjao sam da me pratiš u vojsku. Čudno. Nit sam služio vojni rok, nit smo se poznavali kad sam regrutovan. Najčudnije je to što idem u Peć, u Metohiju, tamo podno Prokletija, tamo gdje su mošti Svetog cara Stefana. Tamo odakle su mi preci s očeve strane. Ali, ja nisam mogao sve i da se služio vojni rok služiti u Peći. Vrijeme za moju vojsku bilo je pete godine dvadeset prvog vijeka.

Sanjam svježe jutro podkraj ljeta, jako je rano. Mrzim cik zore. Nenaspavan sam, ništa novo zar ne? Hroničan problem od rođenja. Dižem tešku torbu. Na meni je bijela majica sa kragnom. Ogledam se. Naizgled sam spreman, kao za Vimbldon. Tek ošišana duga kosa. Prekomandovana u uredno kratko ošišanu, da me ne peglaju tamo. Nije loše ni ovako. Kao britvom sam izbrijan, al brzo će se lice popuniti bradom. Izdržaće do kasarne. Stojiš preda mnom, pomalo zabrinutog lica ili bolje rečeno ozbiljnog, ali postojana, uvijek nastojiš biti jaka. A ima i do toga što si ti zaista jaka i hrabra. Takva si. Ja te takvu znam. Ti si iz onog kraja đe su svi hrabri. Valjda. Ja trenutno i ne želim da budem hrabar. Mogu sad kad me potpuno briga da li neko gleda i zaplakat' i reći da mi se ne ide, jer nit volim vojsku, nit volim uniforme. Nit mi se ide od tebe. Ja znam zategnuti krevet od sedme godine. Ko ne zna, neka ide u vojsku. Namještaš mi kragnu, onako po inerciji, iako znam da je savršeno popeglana. Zagrliš me ispod ruku i ćutiš. Ćutim i ja. Čujem i tvoje i svoje otkucaje srca kako sinhronizovano udaraju. Kao bubnjevi na Monumentalu. Tamo u dalekom Buenos Airesu, na najljepšem stadionu na svijetu. Ćutim, a jecao bih, iskreno, ma koliko me bilo sramota, devetnaest godina, vojnik, eeeej, a kmezi tu zbog nekog mjeseca u vojsci. Ma briga me i za to. Tu su i moji. Majka proli par suza, dobro, više od par, zagrli me čvrsto kao tek rođenog, stisak k'o i uvijek i "čuvaj se", a otac ne plače. Od njega čujem umirujući ton "samo polako i pametno", zagrljaj, pa tapšanje po obrazu u znak bodrenja i pogled koji se poštuje. Pogled koji kaže "Uzdrži se od sebe, ostavi to po strani, odradi i vrati se". Neću da ih zamučavam da idu do stanice. Biće im još teže. Lakše mi je da gledam kako ostaju u kući jer će me tu i čekati. Negdje tu ćeš me čekati i ti. Nadam se. Vjerujem u to.

Kažeš mi "Ići ću s tobom do stanice..." Prebacio sam ruku preko tvog ramena i krenusmo. Nisam siguran da li će mi to otežati ili olakšati situaciju. Znaš da mrzim rastanke, jer moja porodica je rasuta kojekuda i cijeli život mi protiče u nekim susretima i rastancima. A s druge strane znači mi svaki tren sa tobom. Svaki djelić sekunde. Zjevam, fali mi sna, a tamo će zorom da me bude. Au dođavola. Pitam se da li ja gore zamišljam vojsku ili je vojska gora nego što mogu zamisliti. Pa vidjećemo...Koračamo i oboje ćutimo. Malo malo, pa ti blago stisnem rame, kao da bodrim ja tebe. Pitam se kako se dvoje ljudi koji ne zatvaraju usta kad su zajedno pretvoriše u dva ćutologa. Nužda zakon mijenja zar ne? Odjednom u sebi počinjem pjevati od Zabranjenog pušenja...

 

"Bukurije je ostala sama i čeka jutro i poljubac,

A noćas će krv umjesto vina da zagrije srce do ljubavi,

Zbog sumnjive slave i tuđih grijeha, ginu, ginu mladi lavovi.

Zamišljam, nedjelja je i lijepo smo se obukli.

Dvije djevojke hodaju sa nama po toploj prizrenskoj kaldrmi,

Ponosni i jaki ko' dva mlada jelena,

Biće mi žao što smo se sreli na straži, na straži pored Prizrena"

Sledeća misao koja mi proleti kroz glavu je "Brega je služio u Nišu.”, moj otac u Pirotu, A Moca Vukotić sa mojim Batom Perendićem u Golubovcima. Aerodrom Podgorica. Razvučem usne u pokušaj blagog osmijeha zbog mojih misli, ali ne ide. Ispadoh sam sebi smiješan, a opet ništa mi nije smiješno.

Uskim uličicama, između jesenjim cvijećem načičkanih dvorišta, došetali smo do autobuske stanice. Ne, nije romantično kao inače, ono voz, zvuk lokomotive, pruga, kofer, Selma, ne naginji se kroz prozor i to. Nego baš autobuska stanica sa nekim prastarim autobusčinama. Privijaš se uz mene, drhtiš. Šapućem ti jednu rečenicu koju sam ti rekao kad si prvi put zaspala u mom naručju "Ja te nikad neću napustiti." A onda prasak, baaaam, odzvanja udarac i kotrljanje čaure od isprani porozni asfalt. Trgnem se, pade knjiga "Dorćol" sa mojih grudi na poljski krevet. Nema ni stanice, ni tebe, ni vojske, ni nas, ni rastanka. Pokušavam da progledam. Zjevnem kao nilski konj. Sa verande drvene kuće čuje se stari tranzistor i sa radija poznati glas, Boris Bizetić. "Sve tragove prošlih dana ova pesma neka leči, u srcu mi beše rana al' ne rekoh ti ni reči, reči ljubavi..."

 

    Nasuprot mene kroz krošnje bagremova u podočnjak me nišanio jedan razigrani zrak sunca. Pokrih lice knjigom. Nije to zbog zraka sunca. Pokrih lice jer nikad neću prežaliti što se nismo ranije sreli nas dvoje. Pokrio sam lice iz očaja jer me ne pratiš u vojsku i nisi nikad. Pokrio sam lice jer nisi imala hrabrosti da me sačekaš...ne iz vojske.

    

Sto godina Paje vampira ili lampira

     Foto:istockphoto

Svi ste čuli za Transilvaniju, neko je možda i bio tamo. Postoji i  nekoliko dijelova dugometražnog crtanog filma koji se zove Hotel Transilvanija. Uglavnom prepoznatljiv toponim. Tamo u Transilvaniji nalazi se grad Sigišoara, jedan od sedam gradova na ovom prostoru koji je najzanimljiviji turistima, zašto? 

Njegove srednjovjekovne zidine su pod zaštitom UNESCO-a, a njihovu očuvanost mnogi upoređuju i sa Dubrovnikom. Ipak, najvažniji razlog posjete Sigišoari je Drakula. Odnosno Vlad Tepeš, pravim imenom. On je bio stvarna istorijska ličnost koju je krajem 19. vijeka populizovao irski književnik Bram Stoker sa svojom pričom o grofu Drakuli. Glavni lik romana bio je vampir, što Tepeš ipak nije bio, no bio je nadaleko poznat po okrutnosti prema svojim neprijateljima.

Tepeš je nadimak koji su mu dali Turci, a u prijevodu znači „nabadač“, upravo zato što mu je omiljena metoda mučenja neprijatelja bilo nabadanje na kolac. Tome svjedoči jedna od poznatih grafika na kojoj Vlad ruča na poljani okružen šumom kolaca na kojima pate žrtve. Ime Drakula dobio je po ocu koji je bio u viteškom redu zmaja (drakula znači zmaj na latinskom) i kao istaknutog borca prozvali su ga drakulom.

Staroslovenska i srpska mitologija obiluju mitskim horor bićima kao što su vodenjak, karakondžula, drekavac, baba jaga, todorci itd., a važno mjesto zauzima i već pomenuti vampir. Jedan od najpoznatijih vampira u srpskoj mitologiji, a i šire je čuveni Sava Savanović iz sela Zarožja pored Valjeva. 

Milovan Glišić je u pripovjetci o Savi Savanoviću ispričao priču o tome kako je u Zarožju postojao vampir koji je noću ubijao ljude u vodenici, sve dok se nije pojavio hrabri Strahinja koji je na prevaru izvukao ime od vampira i sa ostalim stanovnicima sela pronašao njegov grob u „krivoj jaruzi pod račvastim brestom”. Sa crnim konjem, glogovim kocem i vodom adžijazmom ispoštovani su svi rituali upokojstva vampira i Savanović se više nije pojavljivao.

Prije dvije godine sjedeći u restoranu Anin Dvor u Šekovićima sa inspirativnim i živopisnim čovjekom, srpskim piscem Vladom Arsićem i pričajući na razne teme, od svakodnevnih, preko književnih, pa do životnih dotakli smo se jednog zaboravljenog događaja. Takve Vlada najviše voli i o njima je često i pisao. Na priču o turizmu Vlada je kroz šalu rekao „Marko, najbolje ti je da izmisliš nekog vampira...“. Onda sam ja kroz osmijeh uzvratio „Ali dragi Vlado, nema potrebe da ga izmišljam. Mi ga već imamo. Najpoznatiji vampir u Bosni i Hercegovini je upravo odavde“. Vlada me pogledao s čuđenjem misleći da se šalim, a onda je pogled prešao u onaj „I? Pričaj čovječe...“ 

Otkud ja znam za ovu priču? Čitajući raznu literaturu, pod ruku, tj. pod tastaturu mi je sasvim slučajno pala skenirana knjiga „Vampir, knjiga slučajeva“ koja se nalazi u Americi na jednom univerzitetu u Viskonsinu. Onda sam dragom prijatelju Vladi ispričao slučaj vampirizma koji se navodno desio i uzburkao javnost prije tačno 100 godina. Slučaj vampirizma desio se 1923. godine u selu Tupanari, koje je danas dio Opštine Šekovići.

Priča počinje smrću seljaka Paje Tomića, 9. aprila 1923. godine. Negdje se pominje da se slučaj desio u maju 1923. godine, ali slučaj je tada objavljen u novinama. Na temelju gore pomenute knjige koja se u originalu zove „The Vampire; Casebook“ a čiji je autor Alan Dundes slučaj se desio 9. aprila 1923. godine. Ubrzo nakon smrti Paje Tomića, njegova supruga Cvija bila je uznemirena zbog navodnih posjeta njenog muža u toku noći. Tvrdila je da se on pojavljuje s vremena na vrijeme i plaši ukućane. Tačnije rekla je da se njen muž povampirio. Neki od seljana su povjerovali u njenu priču, ali je većina ignorisala njene tvrdnje. Ipak, kada su i njeni sinovi potvrdili ovu priču, mještani sela su se zainteresovali za slučaj. 

Konačno je ova pojava vampirizma dobila pažnju na širem području oko sela, pa je odlučeno da vampira treba uništiti. A kako se to čini? Stara oprobana metoda. Sinovi upokojenog koji se očigledno još uvijek nije upokojio zajedno sa mještanina su otkopali grob Paje Tomića, izvadili tijelo i proboli ga glogovim kocem za koji se vjeruje da predstavlja magijski element koji se snažno suprotstavlja elementu nemrtvih. Sinovi i mještani su spalili tijelo Paje Tomića, a pepeo raznijeli. Preostale kosti su vraćene u grob. 

Priču su prenijele i novine pod naslovom „Vampir u selu“ (U pitanju je navodno beogradski nedeljnik „Vreme“). Prema izvještaju objavljenom 23. maja 1923.:

“…stari seljak Paja Tomić… umro je 9. aprila ove godine. Ubrzo nakon njegove smrti, njegova supruga Cvija počela je da se žali da joj se mrtvi muž počeo vraćati noću kao duh i da trči po kući plašeći ukućane. Neki Cviji vjeruju, a neki ne, iako je ona bez prestanka tvrdila da joj je muž vampir i da se svake noći vraća. Tako je sve trajalo cijeli mjesec, a onda su, pričaju, i njezini sinovi postali svjesni da je u kući vampir. Stevo i Krsto Tomić, sinovi preminulog čovjeka, pozvali su cijelo selo na raspravu o tome što učiniti s njihovim ocem koji se povampirio. Svi su se seljaci složili da vampir mora biti uništen. Odlučili su da moraju iskopati leš, spaliti ga i raspršiti pepeo. Odluka je provedena u djelo. Seljaci su naoružani krampovima i lopatama krenuli na groblje. Neki su nosili drva za vatru, a neki su pripremili šiljastu motku od gloga. Seljačko mnoštvo predvođeno sinovima pokojnog Paje stiglo je na groblje. Leš je iskopan, proboden glogovom motkom i bačen na kolce. Nakon što je tijelo spaljeno, raznijeli su njegov pepeo, a onih nekoliko ugljenisanih kostiju koje su ostale bacili su natrag u grob…”

Da li je priča realna ili je samo legenda koja služi da roditelji njom plaše nestašnu djecu, to ostavljam vama na razmišljanje? 

Ja znam da uloga Transilvanije u Bosni pripada nama. Šala... ili ipak ne, što rekao moj dragi profesor sa studija geografije, Slobodan Marković.

Nije bio drakula, tj. vitez iz reda zmaja, nije bio vladar, a ni grof i što je najvažnije nije nikome naudio. Pristojan i miroljubiv vampir bio je taj naš Pajo Tomić.

Literatura: ”The Vampire:Casebook" Alan Dundes

Nek' ostane bez naslova

Zabola si sjaj u oko svojom ljepotom,
hodao sam cijeli dan niz ulice,
pored neurednih ograda obraslih korovom,
štrčavim rastinjem koje je visilo nad ulicom ometajući prolaznike,
a onda sam stao, kao komandom ukroćen vojnik.
Povukli su se svi korovi i narogušeni žbunovi,
a ulicom si zasijala ti, tako uredna i čista, ruža bez ijednog trna, ali ipak nedodirljiva.
Crvene latice kao da su rukom umjetnika naslikane,
svaka istog oblika kao izmišljena.
Stao sam zadivljen, naslonjen na jednu od ograda i posmatrao te,
pogled si mi obojila u jarko crveno,
divio sam se i pozdravio te osmijehom i dubokim pogledom.
Stajao sam kao ukopan pred čudom prirode,
izvila si se iznad svih drugih,
stajala ponosna i gorda kao zastava na jarbolu.
Latice su lepršale kao ulična plesačica,
a moj dah se izgubio gore iznad krovova.
Svaka linija tvog tijela kao ljubavna poezija,
svaki tvoj pogled kao pozorišna predstava,
izvajana prije mnogo vijekova
rukama najvećih svjetskih majstora.
U grudima tvojim sva je umjetnost ovog svijeta.
Nisam više znao da li si žena ili ruža,
da li su to listovi ili njegovane ženske ruke,
da li su to latice ili tvoje usne.
Pomješali su se san i java, a ja sam ostao negdje u sredini, u nekom polusnu zbog tebe.

Ostani

    Gledao sam život kao na traci. Gledao sam bučne karavane natovarene glupostima i tričarijama. Bučni trgovci prevaranti, kao hipnotisani i u transu viču ubuđale parole i slogane, o povoljnoj ponudi morala i etike i sniženju ljudskosti. Prodaju sve što se prodati može, od gitovanog obraza do falš duše. I još te izvrijeđaju kao na pijaci u Sjevernoj Africi, ako nećeš da uzmeš njihovu robu.

    Ja sam stajao onako sluđen i zbunjen budalaštinama. Vrtio glavom kao gusan. Gledao sam kako kidišu na mene prodavci magle, horde nekih foliranata i maskiranih i markiranih razbojnika koji duše ne poznaju, nego misle da je za život potrebno i malo fore, malo "na kvarnjaka" i da Bog tu "malu" pokvarenost lako prašta, da gleda kroz prste za te njihove male podvale. Isčuđavao sam se tom svijetu, a pitam se zašto, čime sam ja u stvari bio iznenađen? Cjenkanjem? Šibicarenjem? Trgovačkim podvalama i slatkoriječivošću? Iskreno da, ja to tako.

    I ja i dalje nisam vjerovao u to. U to da je svijet u kom ja želim da živim taj svijet. I koliko god rulja bila veća, ja sam sve manje htio biti dio nje. Moj otpor, moj otklon od mase bio je sve veći. Ja sam tražio nešto drugo. Ja sam tražio jednu tebe.

    Znao sam da postojiš tamo negdje iza duge. Znao sam da me tamo negdje iza nijansi magle i slabe vidljivosti svakodnevnice čekaš nasmijana i topla. Znao sam da si tamo iza užurbanosti i životne trke za ko zna čim. Ja sam vjerovao da postojiš ti i ako budem dovoljno dobar da će me Bog nagraditi tobom. Jer Bog, kad hoće da nagradi muškarca, on mu pošalje dobru ženu. Znao sam da postojiš. Kad properem kroz sito i rešeto sav lažni sjaj, sve svjetleće reklame i lažne priče, znao sam da će ostati samo biser pred mojim očima. Da će skliznuti u školjku od mog zagrljaja i tu ostati kroz vjekove. I kad s ramena otresem sve stege i terete, znao sam da ćeš na isto to rame sletjeti ti. Drugačija od svih, ja sam znao da ćeš mi donijeti dašak nekog drugog vremena, nekog drugog svijeta. Donijela si planetu od ljubavi u moje svemire. Donijela si poljupce koji ostavljaju trag na mojim nebima kao užarene komete.

    Znao sam da postojiš i da ćeš biti s dlana Boga dar. Znao sam da nosiš zagrljaje u jatu i osmijehe u galopu. Znao sam da ćeš kao lavina sravniti sa zemljom moju nezrelost, dječije bolesti i nesigurnosti. Na kraju dana ćeš sigurna i spokojna zaspati pod štitom mog dlana i mojih prstiju. Tad si lavica skrivena u zagrljaju gustog šiblja i spavaš bez straha. Lješnik si pod listom ušuškan i zaštićen od leda. Ja te ne dam. Je ne dam na tebe nikad nikome.

    Znao sam da ćeš doći, takva kakva jesi. Zrno vjere i nade. Ti si topao zrak, blag i mio koji trepti na mom obrazu. Znao sam da ćeš doći. Ni Bog, ni ti niste iznevjerili moje strpljenje, molitve, moja nadanja, snove i maštanja. Niste iznevjerili moju dušu koja te čekala rekao bih vjekovima, kroz sve ere.

    Ostani. Sve nek' ide, samo ti ostani. I vrijeme, i godišnja doba nek mjenjaju boju mojih vlasi, samo ti ostani. I nek' se bore usjecaju kao klisure na mom licu, samo ti ostani tu i tad. I onda kad me dodirne nemir, ti budi tu da spustiš dlan na moje grudi i priviješ se uz mene da umiriš me. Sve nek' prolazi, a ti drži me za ruku, čvrsto i nježno u isti mah. Stoj tu i drži me za ruku i tog dana kad sve ispočetka krene.