Mjeseeeec i ja

   Jedno ludo vrelo ljeto i nas dva ludaka, mjesec i ja proveli smo tamo gdje niko ne bi znao da se nalazimo. Nas dva ludaka i manijaka zajedno smo se šunjali dugom ravnom cestom, kao dvije uhode. Sjedimo u autu i vozimo se gore dole pustahijom oko tvoje kuće. Kao dva lopova tihi, ja pritišćem gas, a on spustio staklo, izbacio ruku van i hvata strujanje zraka, sija i smješka se. Pita me da li sam normalan ? Uzvraćam mu istim kontra pitanjem. Obasja vrhove drveća da vidimo zvijezde. One nas vide, ali čuvaju tajnu. Gledaju u stranu, žmirkaju na naše gluposti i prave se da nas ne primjećuju. Mjesec i ja se zaustavimo u sjenci jednog bagrema i preko krova mog auta uskočimo u dvorište tvoje kuće. Ne znamo gdje smo krenuli. To je tako tipično za mene da činim poteze bez ikakvog smisla i logike. 

    Kao dva fantoma, sad smo tu, ispod ograde, sad na njoj, ispod drveta, pa na vrhu, pužemo i nestajemo iza ugla kao sjenke. Smijemo se kao djeca koja su krenula da pokradu voćnjak. Pentramo se pažljivo uz oluk i negdje na pola puta do krova, zastanemo, gledamo kroz prozor i vidimo te. Ista si kao i prije. Bistrog oka i čistog lica bez ijedne fleke. Ista si kao one jedne godine kad sam vozio samo da bih ti poželio srećan put. Mlataraš rukama, pričaš glasno i smiješ se u isti mah. I nervozna si i vesela istovremeno. Lijepa i opasna kao more. Beskrajno i toplo plavetnilo koje može da te proguta u dijeliću trenutka. Talasanje koje se čini kao plima, a može da postane cunami. I sad dok te gledam okačen o sav taj lim, čini mi se ope' bi me prevarila. Ope' bih ti pružio ruku i zagrljaj, rame i srce, ope' bih pao na tvoje žalopojke i suze. Čini mi se da bi me opet ubjedila da i bez sidra luka će čuvati barku od podivljalih talasa. "Mala digresija" što rek'o rođak Milorad. Ljepša je riječ valovi, nego talasi, al zaista. Gledam te. I dalje vjerujem tvojim očima i tvom pogledu. Vjerujem tvom smijehu. Vjerovatno bih ponovo krenuo za tobom kao za ovim mjesecom ludim. U nepoznato. U neke dimenzije bez tla. U neki beskonačno širok prostor bez ikakvog oslonca. U avanturu hoda po žici dvije stotine metara iznad zemlje. Opet naivno i bezglavo i ludački suicidno. 

    Gleda me mjesec i konta kakva si ti budala. Ponudi mi bocu s nekom toplom rakijom usred ove tople ljetne noći. Potegnem i ja da ne budem cava. Ufff, Bokte, izazvaćemo požar, pa će nas optužiti za požar iz strasti. Ćutimo nas dva. Vidi on da me muči ova noć, samo ćutimo i potežemo iz flaše, čini se sve veći cug. Znam samo da je u jednom momentu prazna flaša pala od tle, a da smo nas dvojica kao dva lenjivca obješeni visili sa ograde tvog balkona. Svjetla su ugašena, otišla si na spavanje. Trebali bi i mi, al gdje ćemo sad nas dvojica? Ugašeni onom rakijom, visimo i smijemo se...

Nestanak raja u par redova

Budim se sam, tvoj je jastuk pust i leden brijeg,  dobro jutro poželim samo sebi u ogledalu.

Umivam se sam, perem zube sam, bez tebe kao da sam utamničen. 

Muzika sa radija je i dalje tu i par istih pjesama već godinama.

Jutarnju kafu i baklavu sa mnogo limuna uživam sam. 

Toster radi samo za mene, a i sokovnik isto, ćute i rade, kao dva roba.

Tvoj tanjir i escajg stoje tu, čisti su godinama, kupe prašinu koju nanosi sunčev zrak što se provlači kroz spuštene roletne.

Paklo čokoladica svaki dan spucam sam.

Moja koka kola je na stolu, tvoja je u vratima frižidera. 

Boca bijelog vina je tu, moja čaša je stalno puna, a tvoja prazna i neoprana već dugo.

Stojim pod tušem sam, šta je voda, a šta su suze pitanje je sad?

Tvoj peškir stoji uredno složen, netaknut i mirisan.

Liježem sam, pomolim se Bogu i za tebe, poželim ti laku noć i mirne sne, na glas.

Fotografski filmovi

    Dan, dva prije tvog rođendana i dan danas uhvati me nemir. A prošlo je mnogo vremena od tad, kad sam ti poslednji put za rođendan poklonio par cvijetova. Prošle su godine, ere, nekih više života sam živio, stajao ponosno i padao dostojanstveno. Drao sam koljena, pa letio visoko visoko, spavao mirno i budio se često, disao punim plućima i uzdisao teško. Mijenjalo se sve. Smjenjivali su se periodi kao godišnja doba. Danas, sutra, prekosutra, tri života za tri dana i ko zna koliko njih za sve ove duge godine. 

    U nekim tim životima sam nekog kao i volio. Možda ne baš kao tebe, ali dobro. Neke od tih života sam proveo ćaskajući za šankom sa nekim lažnim prijateljima. Danima i noćima nisam išao kući. A onda me plima srama gurne pravo pred kuću mojih roditelja i tamo ostanem danima. Pišem, par redova, jedan pasus dnevno, pijem dva gutljaja kafe rano ujutru i pola deca vina uveče pred spavanje. Između toga čitam neke već mnogo puta pročitane knjige. Gledam neke stare filmove, koje nisam gledao godinama, analiziram priče iz njih, sudbine, karaktere i živote likova. A onda me nakon nekog vremena miris behara kao oseka vrati u more. Obrijem se, kolonjska voda, pa u auto i vozim se drumovima i slušam muziku. Bezbroj žanrova kao i bezbroj mojih života, džez, hip hop, poneka kafanska, poneka sirovo gitarska, ali mijenjam, ne upadam u rutinu dok gazim kilometre ceste. Čujem sebe kako dišem, miješaju se razne note sa mojim dahom i poželim onda tako negdje da stanem uz put i zaspim u nekoj nedođiji. Onda sam jedno vrijeme mnogo društven, čak i previše, provodim vrijeme sa svima, koga god iole poznajem pozovem na piće, a potom se vrlo brzo zasitim priča iz svakodnevnice, pića, zadimljenih kafea, pa se opet osamim negdje u brdima. Ćutim i slušam, potoke, ptice i lišće. Zaspim oslonjen uz neko drvo, neudobno je, ali slatko. 

    I šta god da se dešava, u kom god filmu da živim, u kom god životu da se zadesim, dan dva prije tvog rođendana, kao na promjenu vremena, nešto me pritisne, pitam se da li je to u grudima ili u duši? Ili negdje još dublje? Ko to zna. Sve što smo voljeli, sve naše zajedničke fotografije kojih je bilo veoma malo, ti si odnijela sa sobom i vjerovatno bacila. Sve naše navike, vrijeme i ti ste spakovali i odnijeli. A onda se kao kod indijanaca duh predaka, baš pred tvoj rođendan sve to vrati meni kroz vizije, kroz neki trans. Na tren se nasmijem, na tren kao da bih mogao biti tužno, a ostanem negdje između. Prošlo je mnogo godina, da me taj bol ne isječe po sred grudi, ne bih ni znao da ti je rođendan, ali duša pamti. Ta tačka u beskraju vremena, ta obična brojka ukucana je kao neka šifra za prepoznavanje, kao neki kod koji alarmira moju dušu kad dođe taj datum. 

    Sviće, zalazi sunce za ova brda, nekoliko prvih snijegova, gromovi, vjetrovi odnose i donose, vijesti putuju, prošli su i neki Božići i Bogojavljenja, ponekad me neki dragi ljudi za tebe pitaju, a ja više malo toga o tebi pamtim. Samo tih dva tri dana prije tvog rođendana me otključa, otključa moju fioku i poneko sjećanje navire kao par pisama skrivenih u laticama naše spavaće sobe.

Dva pogleda i dodir

Dva pogleda i davno započeti snovi, 

dirke klavira pod prstima virtuoza,

suza niz obraz koja završava na usnama,

sto godina uigran plesački par, 

to je taj sklad, to je savršen spoj.

Dodir, jedan davno započet san, 

bijela jedra i povoljan vjetar,

na jarbolu zastava ponosna, 

bulb pramac što talase razara,

to je taj sklad, to je taj savršen spoj.

Dodir i pogled i jednom davno započet san,

ploča pod iglom gramofona,

čista hartija pod mekoćom ugljena,

platno pod kapljicama toplih boja,

to je takav sklad, takav savršen spoj.

Tvoj dodir, to više nije nikakav san,

to je dodir jastrebovog krila i mirnog vazduha,

oštrica brijača koja miluje mi obraz,

crveno i crno, kao rojal fleš,

to je savršen spoj, to je pobjeda.

Dodir, ne ne, to više nije nikakav san,

kao pike i podloga u baletu,

kao odmotavanje filmske trake,

kao spontan aplauz i otvorena scena,

takav je dodir vrhova mojih

prstiju i njenih leđa.

Atonija

    Mučka paraliza sna. Uf. Ko se jednom sa njom borio, taj zna šta znači naći se u toj mučnoj neprilici, u tom mučnom stanju, u toj bezizlaznoj situaciji. Ne postojiš, nema te. Samo tmina i raznorazne karakondžule oko tebe. Jedan čo'jek bi rekao "buzdovane, demonizovan si". Od čega? Od alkohola, od neprospavanih noći, od žena? Uglavnom, stanje paralisano. Plašiš se svakog ponovnog uplovljavanja u san jer se ponavlja, iz noći u noć. Nikad nisi siguran da se opet neće desiti i nikad ne znaš kad će. Taman prođe nekoliko noći bez paralize sna, a onda opet te napadne s leđa, kad se najmanje nadaš. Zaskoči te kao drekavac. Kao u saobraćajnoj gužvi. Ni tamo, ni ovamo. Ni lijevo, ni desno, ni dole, ni gore. Činiš se sam sebi mrtav, a živ. 

    I onda jednog dana sam doživio paralizu jave. Da, dobro ste pročitali. Sve je stalo u tom drugom, trećem danu aprila. Ne znam ni sam. Pa paraliza je zar ne? Otkud bih mogao znati koji je sat i dan i godina? Znam da je prije Lazareve subote i Vaskrsa. Neko je pucao, zagušen pucanj, jedan, drugi, treći. Beng beng, beng. Sručio sam se na pod. Osjetio sam mučninu kao nekog tamo 27. jula 1990 godine u Lovničkom polju. Povratio sam. Ne bi mi lakše. Ispao mi je jezik, a tijelo je trnilo, oduzimalo se i padalo. Nepomičan vidio sam samo pod, a sve ostalo oko mene bilo je zamagljeno. Lampa u sobi činila se beskrajno daleka. Čaše za vino na stolu kao dvije svjetlucave tačkice negdje na nebeskom svodu. Noć koja je virila kroz prozor bila je kao crna rupa negdje na rubu svemira. I nije bilo zvuka. Potpuno besčujno. Čulo se povremeno samo zujanje u ušima, kao nekad ranije kad nestane tv kanala ili kad radio stanica nema dobar signal. Prilazili su mi demoni prošlosti, sve se vratilo. Grebali su mi lice, kezili se blentavo, a ja sam ležao krut, umrtvljen i prestravljen. Tako bespomoćan osjetio sam jednu ledenu suzu koja kliznu preko jagodične kosti i surva se u uvo. Taj šum sam čuo, zvučalo je kao šum plime, a onda opet tišina. I ostadoh bez svijesti. 

    U nesvijesti sam vidio dugu koja je crno bijela. Znači samo dvije boje. I ja sam na njoj, pužem, a ruke i koljena mi bježe. Jedva sam se propeo na noge. Gdje sam jebote? Hodao sam po toj crno bijeloj dugi, koja je klizava, ljigava i pazio da se ne stropoštam dole u beznađe. Plašim se visine. Hvata me mučnina opet. Noge su se stalno izmicale kao da su tuđe, pa se nekako vukle za mnom. To kao jedne zime ono kad su me kući pijanog ovi moji dripci vukli jer sam se naždro neke rakiještine i oduzeo se. Vidio sam stvari kojih nema. Divlje potpuno bijele konje koji jure kroz mene. Hiljade udara njihovih kopita u moju ludu glavu. Hiljadu crnih zvijezda nadlijetalo je nad mnom kao jato slijepih miševa i proizvodile su krik lešinara. Jeza. Osjetih jezu od krika i od tmine koja je bila podno mene. Kakav je ovo film pomislih? Kakva je ovo uloga? Šta se ovo dešava? Šta ja to radim, gdje ja to idem? O čemu se ovdje radi? Ovo je neka stara priča. Nastavak starih filmova o fobosu i demosu u kojima tonem i propadam kroz dno. Nezaustavljivo padam i padam i padam... Takvom filmu može biti kraj ubrzo, a može da potraje mjesecima. Radnja je suvoparna, spora i otegnuta. Atmosfera mračna i sablasna. Dijalozi su siromašni, a monolozi nerazumljivi. Muzika je pogrebna, a gluma pogubna. Za mene, za sve. 

    Iz te paralize, probudiše me suze koje su punile moja usta, kao olujna kiša, pa od te slani postadoh žedan. Ovo buđenje je pratila jaka bol. Duž grudi se protegla kao vrhovi Anda. Boljelo je kao da sam danima bio lancima vezan u tom predjelu. Na dodir me boio svaki milimetar tijela. I dalje sam ležao, nepomičan, zamagljenog vida i sa nekim zviždavim tonom u ušima. Odahnuo sam. Ali i dalje sam prikupljao dah u serijama svjestan da se desilo opet, iznova i iznova, prokleta atonija, da joj oca...