Nestanak raja u par redova

Budim se sam, tvoj je jastuk pust i leden brijeg,  dobro jutro poželim samo sebi u ogledalu.

Umivam se sam, perem zube sam, bez tebe kao da sam utamničen. 

Muzika sa radija je i dalje tu i par istih pjesama već godinama.

Jutarnju kafu i baklavu sa mnogo limuna uživam sam. 

Toster radi samo za mene, a i sokovnik isto, ćute i rade, kao dva roba.

Tvoj tanjir i escajg stoje tu, čisti su godinama, kupe prašinu koju nanosi sunčev zrak što se provlači kroz spuštene roletne.

Paklo čokoladica svaki dan spucam sam.

Moja koka kola je na stolu, tvoja je u vratima frižidera. 

Boca bijelog vina je tu, moja čaša je stalno puna, a tvoja prazna i neoprana već dugo.

Stojim pod tušem sam, šta je voda, a šta su suze pitanje je sad?

Tvoj peškir stoji uredno složen, netaknut i mirisan.

Liježem sam, pomolim se Bogu i za tebe, poželim ti laku noć i mirne sne, na glas.

Fotografski filmovi

    Dan, dva prije tvog rođendana i dan danas uhvati me nemir. A prošlo je mnogo vremena od tad, kad sam ti poslednji put za rođendan poklonio par cvijetova. Prošle su godine, ere, nekih više života sam živio, stajao ponosno i padao dostojanstveno. Drao sam koljena, pa letio visoko visoko, spavao mirno i budio se često, disao punim plućima i uzdisao teško. Mijenjalo se sve. Smjenjivali su se periodi kao godišnja doba. Danas, sutra, prekosutra, tri života za tri dana i ko zna koliko njih za sve ove duge godine. 

    U nekim tim životima sam nekog kao i volio. Možda ne baš kao tebe, ali dobro. Neke od tih života sam proveo ćaskajući za šankom sa nekim lažnim prijateljima. Danima i noćima nisam išao kući. A onda me plima srama gurne pravo pred kuću mojih roditelja i tamo ostanem danima. Pišem, par redova, jedan pasus dnevno, pijem dva gutljaja kafe rano ujutru i pola deca vina uveče pred spavanje. Između toga čitam neke već mnogo puta pročitane knjige. Gledam neke stare filmove, koje nisam gledao godinama, analiziram priče iz njih, sudbine, karaktere i živote likova. A onda me nakon nekog vremena miris behara kao oseka vrati u more. Obrijem se, kolonjska voda, pa u auto i vozim se drumovima i slušam muziku. Bezbroj žanrova kao i bezbroj mojih života, džez, hip hop, poneka kafanska, poneka sirovo gitarska, ali mijenjam, ne upadam u rutinu dok gazim kilometre ceste. Čujem sebe kako dišem, miješaju se razne note sa mojim dahom i poželim onda tako negdje da stanem uz put i zaspim u nekoj nedođiji. Onda sam jedno vrijeme mnogo društven, čak i previše, provodim vrijeme sa svima, koga god iole poznajem pozovem na piće, a potom se vrlo brzo zasitim priča iz svakodnevnice, pića, zadimljenih kafea, pa se opet osamim negdje u brdima. Ćutim i slušam, potoke, ptice i lišće. Zaspim oslonjen uz neko drvo, neudobno je, ali slatko. 

    I šta god da se dešava, u kom god filmu da živim, u kom god životu da se zadesim, dan dva prije tvog rođendana, kao na promjenu vremena, nešto me pritisne, pitam se da li je to u grudima ili u duši? Ili negdje još dublje? Ko to zna. Sve što smo voljeli, sve naše zajedničke fotografije kojih je bilo veoma malo, ti si odnijela sa sobom i vjerovatno bacila. Sve naše navike, vrijeme i ti ste spakovali i odnijeli. A onda se kao kod indijanaca duh predaka, baš pred tvoj rođendan sve to vrati meni kroz vizije, kroz neki trans. Na tren se nasmijem, na tren kao da bih mogao biti tužno, a ostanem negdje između. Prošlo je mnogo godina, da me taj bol ne isječe po sred grudi, ne bih ni znao da ti je rođendan, ali duša pamti. Ta tačka u beskraju vremena, ta obična brojka ukucana je kao neka šifra za prepoznavanje, kao neki kod koji alarmira moju dušu kad dođe taj datum. 

    Sviće, zalazi sunce za ova brda, nekoliko prvih snijegova, gromovi, vjetrovi odnose i donose, vijesti putuju, prošli su i neki Božići i Bogojavljenja, ponekad me neki dragi ljudi za tebe pitaju, a ja više malo toga o tebi pamtim. Samo tih dva tri dana prije tvog rođendana me otključa, otključa moju fioku i poneko sjećanje navire kao par pisama skrivenih u laticama naše spavaće sobe.

Dva pogleda i dodir

Dva pogleda i davno započeti snovi, 

dirke klavira pod prstima virtuoza,

suza niz obraz koja završava na usnama,

sto godina uigran plesački par, 

to je taj sklad, to je savršen spoj.

Dodir, jedan davno započet san, 

bijela jedra i povoljan vjetar,

na jarbolu zastava ponosna, 

bulb pramac što talase razara,

to je taj sklad, to je taj savršen spoj.

Dodir i pogled i jednom davno započet san,

ploča pod iglom gramofona,

čista hartija pod mekoćom ugljena,

platno pod kapljicama toplih boja,

to je takav sklad, takav savršen spoj.

Tvoj dodir, to više nije nikakav san,

to je dodir jastrebovog krila i mirnog vazduha,

oštrica brijača koja miluje mi obraz,

crveno i crno, kao rojal fleš,

to je savršen spoj, to je pobjeda.

Dodir, ne ne, to više nije nikakav san,

kao pike i podloga u baletu,

kao odmotavanje filmske trake,

kao spontan aplauz i otvorena scena,

takav je dodir vrhova mojih

prstiju i njenih leđa.

Atonija

    Mučka paraliza sna. Uf. Ko se jednom sa njom borio, taj zna šta znači naći se u toj mučnoj neprilici, u tom mučnom stanju, u toj bezizlaznoj situaciji. Ne postojiš, nema te. Samo tmina i raznorazne karakondžule oko tebe. Jedan čo'jek bi rekao "buzdovane, demonizovan si". Od čega? Od alkohola, od neprospavanih noći, od žena? Uglavnom, stanje paralisano. Plašiš se svakog ponovnog uplovljavanja u san jer se ponavlja, iz noći u noć. Nikad nisi siguran da se opet neće desiti i nikad ne znaš kad će. Taman prođe nekoliko noći bez paralize sna, a onda opet te napadne s leđa, kad se najmanje nadaš. Zaskoči te kao drekavac. Kao u saobraćajnoj gužvi. Ni tamo, ni ovamo. Ni lijevo, ni desno, ni dole, ni gore. Činiš se sam sebi mrtav, a živ. 

    I onda jednog dana sam doživio paralizu jave. Da, dobro ste pročitali. Sve je stalo u tom drugom, trećem danu aprila. Ne znam ni sam. Pa paraliza je zar ne? Otkud bih mogao znati koji je sat i dan i godina? Znam da je prije Lazareve subote i Vaskrsa. Neko je pucao, zagušen pucanj, jedan, drugi, treći. Beng beng, beng. Sručio sam se na pod. Osjetio sam mučninu kao nekog tamo 27. jula 1990 godine u Lovničkom polju. Povratio sam. Ne bi mi lakše. Ispao mi je jezik, a tijelo je trnilo, oduzimalo se i padalo. Nepomičan vidio sam samo pod, a sve ostalo oko mene bilo je zamagljeno. Lampa u sobi činila se beskrajno daleka. Čaše za vino na stolu kao dvije svjetlucave tačkice negdje na nebeskom svodu. Noć koja je virila kroz prozor bila je kao crna rupa negdje na rubu svemira. I nije bilo zvuka. Potpuno besčujno. Čulo se povremeno samo zujanje u ušima, kao nekad ranije kad nestane tv kanala ili kad radio stanica nema dobar signal. Prilazili su mi demoni prošlosti, sve se vratilo. Grebali su mi lice, kezili se blentavo, a ja sam ležao krut, umrtvljen i prestravljen. Tako bespomoćan osjetio sam jednu ledenu suzu koja kliznu preko jagodične kosti i surva se u uvo. Taj šum sam čuo, zvučalo je kao šum plime, a onda opet tišina. I ostadoh bez svijesti. 

    U nesvijesti sam vidio dugu koja je crno bijela. Znači samo dvije boje. I ja sam na njoj, pužem, a ruke i koljena mi bježe. Jedva sam se propeo na noge. Gdje sam jebote? Hodao sam po toj crno bijeloj dugi, koja je klizava, ljigava i pazio da se ne stropoštam dole u beznađe. Plašim se visine. Hvata me mučnina opet. Noge su se stalno izmicale kao da su tuđe, pa se nekako vukle za mnom. To kao jedne zime ono kad su me kući pijanog ovi moji dripci vukli jer sam se naždro neke rakiještine i oduzeo se. Vidio sam stvari kojih nema. Divlje potpuno bijele konje koji jure kroz mene. Hiljade udara njihovih kopita u moju ludu glavu. Hiljadu crnih zvijezda nadlijetalo je nad mnom kao jato slijepih miševa i proizvodile su krik lešinara. Jeza. Osjetih jezu od krika i od tmine koja je bila podno mene. Kakav je ovo film pomislih? Kakva je ovo uloga? Šta se ovo dešava? Šta ja to radim, gdje ja to idem? O čemu se ovdje radi? Ovo je neka stara priča. Nastavak starih filmova o fobosu i demosu u kojima tonem i propadam kroz dno. Nezaustavljivo padam i padam i padam... Takvom filmu može biti kraj ubrzo, a može da potraje mjesecima. Radnja je suvoparna, spora i otegnuta. Atmosfera mračna i sablasna. Dijalozi su siromašni, a monolozi nerazumljivi. Muzika je pogrebna, a gluma pogubna. Za mene, za sve. 

    Iz te paralize, probudiše me suze koje su punile moja usta, kao olujna kiša, pa od te slani postadoh žedan. Ovo buđenje je pratila jaka bol. Duž grudi se protegla kao vrhovi Anda. Boljelo je kao da sam danima bio lancima vezan u tom predjelu. Na dodir me boio svaki milimetar tijela. I dalje sam ležao, nepomičan, zamagljenog vida i sa nekim zviždavim tonom u ušima. Odahnuo sam. Ali i dalje sam prikupljao dah u serijama svjestan da se desilo opet, iznova i iznova, prokleta atonija, da joj oca...

Sanjao sam da me pratiš u vojsku

 Oktobarsko sunce. Milo i uspavljujuće. Ljuljuška me u naručju. Na odmoru sam. Blagi mlakasti vjetar dodiruje mi obraze i proizvodi umirujuće tonove iznad moje glave. Donosi mirise sa ušća Sane u Unu i iz Korduna i Banovine. Dijetlić čuka u staru pradjedovu krušku. Volim Krajinu. I ovdje sam svoj na svom. Baka je krajiška. Tokom popodnevne drijemke pod lipom u dvorištu stare pradjedove kuće sanjao sam da me pratiš u vojsku. Čudno. Nit sam služio vojni rok, nit smo se poznavali kad sam regrutovan. Najčudnije je to što idem u Peć, u Metohiju, tamo podno Prokletija, tamo gdje su mošti Svetog cara Stefana. Tamo odakle su mi preci s očeve strane. Ali, ja nisam mogao sve i da se služio vojni rok služiti u Peći. Vrijeme za moju vojsku bilo je pete godine dvadeset prvog vijeka.

Sanjam svježe jutro podkraj ljeta, jako je rano. Mrzim cik zore. Nenaspavan sam, ništa novo zar ne? Hroničan problem od rođenja. Dižem tešku torbu. Na meni je bijela majica sa kragnom. Ogledam se. Naizgled sam spreman, kao za Vimbldon. Tek ošišana duga kosa. Prekomandovana u uredno kratko ošišanu, da me ne peglaju tamo. Nije loše ni ovako. Kao britvom sam izbrijan, al brzo će se lice popuniti bradom. Izdržaće do kasarne. Stojiš preda mnom, pomalo zabrinutog lica ili bolje rečeno ozbiljnog, ali postojana, uvijek nastojiš biti jaka. A ima i do toga što si ti zaista jaka i hrabra. Takva si. Ja te takvu znam. Ti si iz onog kraja đe su svi hrabri. Valjda. Ja trenutno i ne želim da budem hrabar. Mogu sad kad me potpuno briga da li neko gleda i zaplakat' i reći da mi se ne ide, jer nit volim vojsku, nit volim uniforme. Nit mi se ide od tebe. Ja znam zategnuti krevet od sedme godine. Ko ne zna, neka ide u vojsku. Namještaš mi kragnu, onako po inerciji, iako znam da je savršeno popeglana. Zagrliš me ispod ruku i ćutiš. Ćutim i ja. Čujem i tvoje i svoje otkucaje srca kako sinhronizovano udaraju. Kao bubnjevi na Monumentalu. Tamo u dalekom Buenos Airesu, na najljepšem stadionu na svijetu. Ćutim, a jecao bih, iskreno, ma koliko me bilo sramota, devetnaest godina, vojnik, eeeej, a kmezi tu zbog nekog mjeseca u vojsci. Ma briga me i za to. Tu su i moji. Majka proli par suza, dobro, više od par, zagrli me čvrsto kao tek rođenog, stisak k'o i uvijek i "čuvaj se", a otac ne plače. Od njega čujem umirujući ton "samo polako i pametno", zagrljaj, pa tapšanje po obrazu u znak bodrenja i pogled koji se poštuje. Pogled koji kaže "Uzdrži se od sebe, ostavi to po strani, odradi i vrati se". Neću da ih zamučavam da idu do stanice. Biće im još teže. Lakše mi je da gledam kako ostaju u kući jer će me tu i čekati. Negdje tu ćeš me čekati i ti. Nadam se. Vjerujem u to.

Kažeš mi "Ići ću s tobom do stanice..." Prebacio sam ruku preko tvog ramena i krenusmo. Nisam siguran da li će mi to otežati ili olakšati situaciju. Znaš da mrzim rastanke, jer moja porodica je rasuta kojekuda i cijeli život mi protiče u nekim susretima i rastancima. A s druge strane znači mi svaki tren sa tobom. Svaki djelić sekunde. Zjevam, fali mi sna, a tamo će zorom da me bude. Au dođavola. Pitam se da li ja gore zamišljam vojsku ili je vojska gora nego što mogu zamisliti. Pa vidjećemo...Koračamo i oboje ćutimo. Malo malo, pa ti blago stisnem rame, kao da bodrim ja tebe. Pitam se kako se dvoje ljudi koji ne zatvaraju usta kad su zajedno pretvoriše u dva ćutologa. Nužda zakon mijenja zar ne? Odjednom u sebi počinjem pjevati od Zabranjenog pušenja...

 

"Bukurije je ostala sama i čeka jutro i poljubac,

A noćas će krv umjesto vina da zagrije srce do ljubavi,

Zbog sumnjive slave i tuđih grijeha, ginu, ginu mladi lavovi.

Zamišljam, nedjelja je i lijepo smo se obukli.

Dvije djevojke hodaju sa nama po toploj prizrenskoj kaldrmi,

Ponosni i jaki ko' dva mlada jelena,

Biće mi žao što smo se sreli na straži, na straži pored Prizrena"

Sledeća misao koja mi proleti kroz glavu je "Brega je služio u Nišu.”, moj otac u Pirotu, A Moca Vukotić sa mojim Batom Perendićem u Golubovcima. Aerodrom Podgorica. Razvučem usne u pokušaj blagog osmijeha zbog mojih misli, ali ne ide. Ispadoh sam sebi smiješan, a opet ništa mi nije smiješno.

Uskim uličicama, između jesenjim cvijećem načičkanih dvorišta, došetali smo do autobuske stanice. Ne, nije romantično kao inače, ono voz, zvuk lokomotive, pruga, kofer, Selma, ne naginji se kroz prozor i to. Nego baš autobuska stanica sa nekim prastarim autobusčinama. Privijaš se uz mene, drhtiš. Šapućem ti jednu rečenicu koju sam ti rekao kad si prvi put zaspala u mom naručju "Ja te nikad neću napustiti." A onda prasak, baaaam, odzvanja udarac i kotrljanje čaure od isprani porozni asfalt. Trgnem se, pade knjiga "Dorćol" sa mojih grudi na poljski krevet. Nema ni stanice, ni tebe, ni vojske, ni nas, ni rastanka. Pokušavam da progledam. Zjevnem kao nilski konj. Sa verande drvene kuće čuje se stari tranzistor i sa radija poznati glas, Boris Bizetić. "Sve tragove prošlih dana ova pesma neka leči, u srcu mi beše rana al' ne rekoh ti ni reči, reči ljubavi..."

 

    Nasuprot mene kroz krošnje bagremova u podočnjak me nišanio jedan razigrani zrak sunca. Pokrih lice knjigom. Nije to zbog zraka sunca. Pokrih lice jer nikad neću prežaliti što se nismo ranije sreli nas dvoje. Pokrio sam lice iz očaja jer me ne pratiš u vojsku i nisi nikad. Pokrio sam lice jer nisi imala hrabrosti da me sačekaš...ne iz vojske.