Jedno ludo vrelo ljeto i nas dva ludaka, mjesec i ja proveli smo tamo gdje niko ne bi znao da se nalazimo. Nas dva ludaka i manijaka zajedno smo se šunjali dugom ravnom cestom, kao dvije uhode. Sjedimo u autu i vozimo se gore dole pustahijom oko tvoje kuće. Kao dva lopova tihi, ja pritišćem gas, a on spustio staklo, izbacio ruku van i hvata strujanje zraka, sija i smješka se. Pita me da li sam normalan ? Uzvraćam mu istim kontra pitanjem. Obasja vrhove drveća da vidimo zvijezde. One nas vide, ali čuvaju tajnu. Gledaju u stranu, žmirkaju na naše gluposti i prave se da nas ne primjećuju. Mjesec i ja se zaustavimo u sjenci jednog bagrema i preko krova mog auta uskočimo u dvorište tvoje kuće. Ne znamo gdje smo krenuli. To je tako tipično za mene da činim poteze bez ikakvog smisla i logike.
Kao dva fantoma, sad smo tu, ispod ograde, sad na njoj, ispod drveta, pa na vrhu, pužemo i nestajemo iza ugla kao sjenke. Smijemo se kao djeca koja su krenula da pokradu voćnjak. Pentramo se pažljivo uz oluk i negdje na pola puta do krova, zastanemo, gledamo kroz prozor i vidimo te. Ista si kao i prije. Bistrog oka i čistog lica bez ijedne fleke. Ista si kao one jedne godine kad sam vozio samo da bih ti poželio srećan put. Mlataraš rukama, pričaš glasno i smiješ se u isti mah. I nervozna si i vesela istovremeno. Lijepa i opasna kao more. Beskrajno i toplo plavetnilo koje može da te proguta u dijeliću trenutka. Talasanje koje se čini kao plima, a može da postane cunami. I sad dok te gledam okačen o sav taj lim, čini mi se ope' bi me prevarila. Ope' bih ti pružio ruku i zagrljaj, rame i srce, ope' bih pao na tvoje žalopojke i suze. Čini mi se da bi me opet ubjedila da i bez sidra luka će čuvati barku od podivljalih talasa. "Mala digresija" što rek'o rođak Milorad. Ljepša je riječ valovi, nego talasi, al zaista. Gledam te. I dalje vjerujem tvojim očima i tvom pogledu. Vjerujem tvom smijehu. Vjerovatno bih ponovo krenuo za tobom kao za ovim mjesecom ludim. U nepoznato. U neke dimenzije bez tla. U neki beskonačno širok prostor bez ikakvog oslonca. U avanturu hoda po žici dvije stotine metara iznad zemlje. Opet naivno i bezglavo i ludački suicidno.
Gleda me mjesec i konta kakva si ti budala. Ponudi mi bocu s nekom toplom rakijom usred ove tople ljetne noći. Potegnem i ja da ne budem cava. Ufff, Bokte, izazvaćemo požar, pa će nas optužiti za požar iz strasti. Ćutimo nas dva. Vidi on da me muči ova noć, samo ćutimo i potežemo iz flaše, čini se sve veći cug. Znam samo da je u jednom momentu prazna flaša pala od tle, a da smo nas dvojica kao dva lenjivca obješeni visili sa ograde tvog balkona. Svjetla su ugašena, otišla si na spavanje. Trebali bi i mi, al gdje ćemo sad nas dvojica? Ugašeni onom rakijom, visimo i smijemo se...
Нема коментара:
Постави коментар