Sanjao sam da me pratiš u vojsku

 Oktobarsko sunce. Milo i uspavljujuće. Ljuljuška me u naručju. Na odmoru sam. Blagi mlakasti vjetar dodiruje mi obraze i proizvodi umirujuće tonove iznad moje glave. Donosi mirise sa ušća Sane u Unu i iz Korduna i Banovine. Dijetlić čuka u staru pradjedovu krušku. Volim Krajinu. I ovdje sam svoj na svom. Baka je krajiška. Tokom popodnevne drijemke pod lipom u dvorištu stare pradjedove kuće sanjao sam da me pratiš u vojsku. Čudno. Nit sam služio vojni rok, nit smo se poznavali kad sam regrutovan. Najčudnije je to što idem u Peć, u Metohiju, tamo podno Prokletija, tamo gdje su mošti Svetog cara Stefana. Tamo odakle su mi preci s očeve strane. Ali, ja nisam mogao sve i da se služio vojni rok služiti u Peći. Vrijeme za moju vojsku bilo je pete godine dvadeset prvog vijeka.

Sanjam svježe jutro podkraj ljeta, jako je rano. Mrzim cik zore. Nenaspavan sam, ništa novo zar ne? Hroničan problem od rođenja. Dižem tešku torbu. Na meni je bijela majica sa kragnom. Ogledam se. Naizgled sam spreman, kao za Vimbldon. Tek ošišana duga kosa. Prekomandovana u uredno kratko ošišanu, da me ne peglaju tamo. Nije loše ni ovako. Kao britvom sam izbrijan, al brzo će se lice popuniti bradom. Izdržaće do kasarne. Stojiš preda mnom, pomalo zabrinutog lica ili bolje rečeno ozbiljnog, ali postojana, uvijek nastojiš biti jaka. A ima i do toga što si ti zaista jaka i hrabra. Takva si. Ja te takvu znam. Ti si iz onog kraja đe su svi hrabri. Valjda. Ja trenutno i ne želim da budem hrabar. Mogu sad kad me potpuno briga da li neko gleda i zaplakat' i reći da mi se ne ide, jer nit volim vojsku, nit volim uniforme. Nit mi se ide od tebe. Ja znam zategnuti krevet od sedme godine. Ko ne zna, neka ide u vojsku. Namještaš mi kragnu, onako po inerciji, iako znam da je savršeno popeglana. Zagrliš me ispod ruku i ćutiš. Ćutim i ja. Čujem i tvoje i svoje otkucaje srca kako sinhronizovano udaraju. Kao bubnjevi na Monumentalu. Tamo u dalekom Buenos Airesu, na najljepšem stadionu na svijetu. Ćutim, a jecao bih, iskreno, ma koliko me bilo sramota, devetnaest godina, vojnik, eeeej, a kmezi tu zbog nekog mjeseca u vojsci. Ma briga me i za to. Tu su i moji. Majka proli par suza, dobro, više od par, zagrli me čvrsto kao tek rođenog, stisak k'o i uvijek i "čuvaj se", a otac ne plače. Od njega čujem umirujući ton "samo polako i pametno", zagrljaj, pa tapšanje po obrazu u znak bodrenja i pogled koji se poštuje. Pogled koji kaže "Uzdrži se od sebe, ostavi to po strani, odradi i vrati se". Neću da ih zamučavam da idu do stanice. Biće im još teže. Lakše mi je da gledam kako ostaju u kući jer će me tu i čekati. Negdje tu ćeš me čekati i ti. Nadam se. Vjerujem u to.

Kažeš mi "Ići ću s tobom do stanice..." Prebacio sam ruku preko tvog ramena i krenusmo. Nisam siguran da li će mi to otežati ili olakšati situaciju. Znaš da mrzim rastanke, jer moja porodica je rasuta kojekuda i cijeli život mi protiče u nekim susretima i rastancima. A s druge strane znači mi svaki tren sa tobom. Svaki djelić sekunde. Zjevam, fali mi sna, a tamo će zorom da me bude. Au dođavola. Pitam se da li ja gore zamišljam vojsku ili je vojska gora nego što mogu zamisliti. Pa vidjećemo...Koračamo i oboje ćutimo. Malo malo, pa ti blago stisnem rame, kao da bodrim ja tebe. Pitam se kako se dvoje ljudi koji ne zatvaraju usta kad su zajedno pretvoriše u dva ćutologa. Nužda zakon mijenja zar ne? Odjednom u sebi počinjem pjevati od Zabranjenog pušenja...

 

"Bukurije je ostala sama i čeka jutro i poljubac,

A noćas će krv umjesto vina da zagrije srce do ljubavi,

Zbog sumnjive slave i tuđih grijeha, ginu, ginu mladi lavovi.

Zamišljam, nedjelja je i lijepo smo se obukli.

Dvije djevojke hodaju sa nama po toploj prizrenskoj kaldrmi,

Ponosni i jaki ko' dva mlada jelena,

Biće mi žao što smo se sreli na straži, na straži pored Prizrena"

Sledeća misao koja mi proleti kroz glavu je "Brega je služio u Nišu.”, moj otac u Pirotu, A Moca Vukotić sa mojim Batom Perendićem u Golubovcima. Aerodrom Podgorica. Razvučem usne u pokušaj blagog osmijeha zbog mojih misli, ali ne ide. Ispadoh sam sebi smiješan, a opet ništa mi nije smiješno.

Uskim uličicama, između jesenjim cvijećem načičkanih dvorišta, došetali smo do autobuske stanice. Ne, nije romantično kao inače, ono voz, zvuk lokomotive, pruga, kofer, Selma, ne naginji se kroz prozor i to. Nego baš autobuska stanica sa nekim prastarim autobusčinama. Privijaš se uz mene, drhtiš. Šapućem ti jednu rečenicu koju sam ti rekao kad si prvi put zaspala u mom naručju "Ja te nikad neću napustiti." A onda prasak, baaaam, odzvanja udarac i kotrljanje čaure od isprani porozni asfalt. Trgnem se, pade knjiga "Dorćol" sa mojih grudi na poljski krevet. Nema ni stanice, ni tebe, ni vojske, ni nas, ni rastanka. Pokušavam da progledam. Zjevnem kao nilski konj. Sa verande drvene kuće čuje se stari tranzistor i sa radija poznati glas, Boris Bizetić. "Sve tragove prošlih dana ova pesma neka leči, u srcu mi beše rana al' ne rekoh ti ni reči, reči ljubavi..."

 

    Nasuprot mene kroz krošnje bagremova u podočnjak me nišanio jedan razigrani zrak sunca. Pokrih lice knjigom. Nije to zbog zraka sunca. Pokrih lice jer nikad neću prežaliti što se nismo ranije sreli nas dvoje. Pokrio sam lice iz očaja jer me ne pratiš u vojsku i nisi nikad. Pokrio sam lice jer nisi imala hrabrosti da me sačekaš...ne iz vojske.