Dan, dva prije tvog rođendana i dan danas uhvati me nemir. A prošlo je mnogo vremena od tad, kad sam ti poslednji put za rođendan poklonio par cvijetova. Prošle su godine, ere, nekih više života sam živio, stajao ponosno i padao dostojanstveno. Drao sam koljena, pa letio visoko visoko, spavao mirno i budio se često, disao punim plućima i uzdisao teško. Mijenjalo se sve. Smjenjivali su se periodi kao godišnja doba. Danas, sutra, prekosutra, tri života za tri dana i ko zna koliko njih za sve ove duge godine.
U nekim tim životima sam nekog kao i volio. Možda ne baš kao tebe, ali dobro. Neke od tih života sam proveo ćaskajući za šankom sa nekim lažnim prijateljima. Danima i noćima nisam išao kući. A onda me plima srama gurne pravo pred kuću mojih roditelja i tamo ostanem danima. Pišem, par redova, jedan pasus dnevno, pijem dva gutljaja kafe rano ujutru i pola deca vina uveče pred spavanje. Između toga čitam neke već mnogo puta pročitane knjige. Gledam neke stare filmove, koje nisam gledao godinama, analiziram priče iz njih, sudbine, karaktere i živote likova. A onda me nakon nekog vremena miris behara kao oseka vrati u more. Obrijem se, kolonjska voda, pa u auto i vozim se drumovima i slušam muziku. Bezbroj žanrova kao i bezbroj mojih života, džez, hip hop, poneka kafanska, poneka sirovo gitarska, ali mijenjam, ne upadam u rutinu dok gazim kilometre ceste. Čujem sebe kako dišem, miješaju se razne note sa mojim dahom i poželim onda tako negdje da stanem uz put i zaspim u nekoj nedođiji. Onda sam jedno vrijeme mnogo društven, čak i previše, provodim vrijeme sa svima, koga god iole poznajem pozovem na piće, a potom se vrlo brzo zasitim priča iz svakodnevnice, pića, zadimljenih kafea, pa se opet osamim negdje u brdima. Ćutim i slušam, potoke, ptice i lišće. Zaspim oslonjen uz neko drvo, neudobno je, ali slatko.
I šta god da se dešava, u kom god filmu da živim, u kom god životu da se zadesim, dan dva prije tvog rođendana, kao na promjenu vremena, nešto me pritisne, pitam se da li je to u grudima ili u duši? Ili negdje još dublje? Ko to zna. Sve što smo voljeli, sve naše zajedničke fotografije kojih je bilo veoma malo, ti si odnijela sa sobom i vjerovatno bacila. Sve naše navike, vrijeme i ti ste spakovali i odnijeli. A onda se kao kod indijanaca duh predaka, baš pred tvoj rođendan sve to vrati meni kroz vizije, kroz neki trans. Na tren se nasmijem, na tren kao da bih mogao biti tužno, a ostanem negdje između. Prošlo je mnogo godina, da me taj bol ne isječe po sred grudi, ne bih ni znao da ti je rođendan, ali duša pamti. Ta tačka u beskraju vremena, ta obična brojka ukucana je kao neka šifra za prepoznavanje, kao neki kod koji alarmira moju dušu kad dođe taj datum.
Sviće, zalazi sunce za ova brda, nekoliko prvih snijegova, gromovi, vjetrovi odnose i donose, vijesti putuju, prošli su i neki Božići i Bogojavljenja, ponekad me neki dragi ljudi za tebe pitaju, a ja više malo toga o tebi pamtim. Samo tih dva tri dana prije tvog rođendana me otključa, otključa moju fioku i poneko sjećanje navire kao par pisama skrivenih u laticama naše spavaće sobe.
