Noću si džez, noću si onaj moj stari

 Gledam sa prozora kako ionako miran postaješ još mirniji. Noćne boje se razlivaju po tvom nebu, poprimaš tamnije tonove. Noć rasipa zvjezdice kao susam po tvom platnu. Iz zvučnika čujem Koltrejna. Pale se ulične svjetiljke, osjećam da živiš, ali tiho, povučeno, nekako...ne mogu to da napišem, teško je. 

    Zatvorim oči, zvoni, čujem graju ispred škole, nešto prije četiri popodne, vidim sebe,  žurim kući, probijam se kroz gužvu u školskom dvorištu, vidim sunčane zrake, one  poslednje tog dana. Najljepši su posle onih jutarnjih što se kroz kapi rose prelamaju. Klizim uz ulicu, tamo ka zapadu. Krećem se prema zalasku sunca. Rano pada mrak, ranajesen je izgleda. Dok ručam, uradim domaći, na fudbal neću stići, nema veze. Osjećam taj miris blage hladnoće u nosu, miris vlage iz rezanih drva i trotoar pod nogama je tvrđi. Imam teksas jaknu, volim teksas. Ispod strogo nešto sa kapuljačom, deblje, osjetljiv sam, a vrijeme se mjenja, čuvam se od prehlade, a i od inekcija. Ranac je težak, nosim i blok za crtanje, a dug je put do kuće, imam kilometar cijeli.

    Volim tu svoju kosu, čupav sam znam, mrzim da se šišam, ali služi i tome da štiti od hladnoće, hehe, vraška kosa, gusta. Na pola sma puta, zajapurio sam se, žurim, a prohladno je, veseo sam, volim da idem kući, makar to bilo i iz škole, gdje god idem, jedva čekam kući, prosto je, tamo je najljepše. Što se više približavam Omladinskoj (danas se tako zove, više se i ne sjećam kako se nekad zvala, ko to zna), sve manje je ljudi na ulici, a ja živim gore na kraju. Skrećem desno sa glavne ulice u Omladinsku, uspon je, nemamo asfalt, nego nešto nalik makadamskom putu. I nema puno ulica sa asfaltom kod nas, ali kao da je to bitno. Tu sam, na ulazu u dvorište, tu sam, tad tek žurim da uletim u kuću, da spustim stvari, da obradujem svoje dobrom ocjenom iz matematike.

    Da, naravno da im je drago...

    Otvorim oči, otvoren je i prozor. Miriše na jesen, miriše na zimnicu. Pomislim rano je, ali ne počinje jesen drugima i meni u isto vrijeme, meni počinje baš sada. Isto kao i ljeto, i ono za mene počne mnogo ranije nego drugima. Koltrejn je i dalje tu, taj zvuk opija, šalje u krevet, šalje na spavanje. Tebe je poslao u carstvo snova, utonuo si duboko, ušuškao se, uljuljkao. Noću se ne vidi koliko si nestao, koliko si dalek, sve manji, a sve komotniji. Noću si uvijek isti, mirisan, topao i zagonetan. Noću si džez, noću si Koltrejn. Noću si i onaj hiljadu devetsto osamdeset šeste, i onaj osamdeset devete, noću si i onaj devedeset šeste i onaj početkom trećeg milenijuma.

    Duboko u noć si saksofon. Duboko u noć si šarmantan, ulickan, uglancan, duboko u noć si skockan, samo svoj, odvojen od onog u šta si se zaista pretvorio. Samo tada si onakav kakvog te pamtim, onakav kakav si me rodio, onakav kakav si me stvarao i oblikovao, samo si tada džez, a i rokenrol. Samo tada ponovo osjetim miris uglja iza moje škole, tamo kod kotlovnice dok me još uvijek sanjivog vode u obdanište.

Posvećeno mojim Šekovićima

Nedokučiva kao djetinjstvo

    

    Pitaju me kako je ime mom razdraganom glasu, toplini koja blista negdje u mom oku, kako se zove to što mi lice ima taj blagi, stidljivi osmijeh, "prevarantski". Kako je ime toj volji ranim jutrom? Zašto sam opet ludački nasmijan. Pitaju, a ja ne želim pičati o tome.

    Ne govorim. Krijem te. Ne znam zašto. Možda zato što ti nikad neću reći da si zauzela mjesto u krajičku mog oka. Pogled nisam skidao s tebe. Hoću da to ostane tajna, za tebe, za cijeli svijet. Hoću da nikad ne saznaš. Hoću samo negdje iz prikrajka da ti se divim. Da se divim tom tvom osmijehu djevojčurka. Tvojoj zanesenosti djeteta. Tvojim haljinama. I dugoj kosi. A i ljepoti koja dopire iz idealističkih, romantičnih priča. 

    I neću da te upoznam, ne želim. Htio sam, ali sam se ugrizao za jezik kad sam izrekao tu želju. Predomislio sam se. Tu gdje sam stigao, tu ću i stati, grliću te u svojim dječačkim snovima i držati ti ruku u mislima. Bodriću te tiho, u sebi, da ostvariš sve što želiš, sve svoje snove, ma kakvi bili. Pitaš se zašto tako? Hoću da ostaneš ideal. Hoću da ostaneš tajna mojih daljina. Hoću da budeš ona što nosi poslednju nadu, tajna mog života. Hoću da ne saznam tvoje mane. Ne želim vidjeti kad si ljuta, bijesna ili razočarana. Ne želim vidjeti kad ti suza obrazom klizne. Ne želim čuti neku ružnu riječ sa tvojih usana. Niti čuti kad se žališ ili ti je teško. Ne želim vijdeti kad se mrštiš. Hoću da vjerujem da si nešto što ne postoji. Hoću da mislim da si uvijek nasmijana, vedra i da nemaš tamne strane. Hoću da vjerujem da uvijek blistaš kao neki daleki mistični gradovi, mom oku i mom koraku nepoznati. Hoću da vjerujem da si uvijek tako raskošna i ponosna kao srpske tvrđave iz srednjeg vijeka. Hoću da vjerujem da uvijek osvajaš i pobjeđuješ. Neću da vidim da nisi nasmijana, a da ja možda ne mogu da učinim ništa da budeš. Slušaj, možda mi se ne bi dopao dodir tvoje usne. Možda bi me miris tvoje kose tjerao na kihanje, kao što to čine neki korovi u jesen. Možda bi me nešto ostavilo bez teksta, a to ne bi bila tvoja ljepota ili tvoje misli. Ćutaću o svemu i čekati da niz toplu rijeku od sna otplovi moja ushićenost zbog tebe. Neću da me nečim razočaraš. Možda i ne bi, ali ni ja ne bih da uđem u taj rizik. 

    Možda bih mrzio tvoj parfem ili pogled na svijet. Možda bi mi štošta smetalo. Možda i šta ako. Znam, znam, predrasuda ili šta već, ali je tako. Možda ja nisam čovjek za tebe i možda bih ja razočarao tebe na neki način. Vidiš, o tome nisam razmišljao. Ali za ovu priču to nije ni važno. Što rekao Čolić "ja sam odveć vuk, ti odveć ovčica, stara priča".

    

Još uvijek zvučiš kao Koltrejn

    

    Prekrila te je ona avgustovska magla. I spušta se s neba miris jeseni. Hladna jutra i hladne večeri. Ne spavam, toplo je. Ponoć je. Posmatram te sa terase. Usnio si dubok san. Ometa te samo lavež pasa u daljini. I zrikavci iz mog dvorišta. Zvučiš milo i umiljato. 

    Koliko sam ti samo dana i noći dao. Koliko si mi dana i noći dao. Koliko si me puta ispratio, a koliko puta si me dočekao kad ti se ponovo vratim. Bajke sam o tebi pričao gdje god sam korak spustio. Umetnut između ovih gora, na obalama ove rijeke smijao sam se do neba i plakao isto tako. Sve si upio. Sve moje radosti i boli, maštanja i snove, patnje i razočarenja. Sve moje uspone i padove. I gdje god krenem, ne mogu me prevariti, ja znam tvoja svijetla. Koliko si me jutara pripitog brižno dopratio kući i davao mi sigurnost. Dali smo jedan drugom proljeća i jeseni, hladne zime i topla ljeta. Darovao si mi raspuste, a i ja sam ih tebi darovao. 

    Darovao si mi prijateljstva i drugarstva za cijeli život, neke nostalgične septembre i dosadne februare i ležerne januare i uzbudljive avguste. Dao si mi škole, koje sam nekad manje, nekad više volio. Dobro, više manje. Dao si mi ulice, a ja sam njima svoje korake. Dao si mi prvu ljubav i prve poljupce. A i prva pijanstva. Sve što mi je palo na um, a što si imao, ja sam i uzeo, a nisam štedio ni kad sam ti davao. Možda je nekad moglo i više, ali uvijek može više, a zašto nije to više, ne znam, možda nekad nisi ni zaslužio, kao ni ja. Sve je uvijek onako kako treba i koliko treba. I ne žalim se, a nemoj ni ti. 

    Dao si mi i kafane, nije da nisi, pa sam nastojao i to da ispoštujem. Koliko sam ja to mogao. Jednu dragu priču o tebi sam izgubio. Onu u kojoj zvučiš kao saksofon Džona Koltrejna. Ali i dalje zvučiš kao Koltrejn. A nekad i kao melanholičan narodnjak izvučen na karirani stolnjak među polomljene čaše i proliveno vino i krv. I pomalo si latino, a pomalo rege fanki. Malo harmonika, a malo i Dejvis Majls. Pomalo si favela, a malo više grad. Ušuškan u cijelo to zelenilo koje se u ova doba godine spusti do ulica i imam utisak, da drži sve te tvoje krovove. Istrpio si svašta i ostao dostojanstven. Gledam te, ćutiš i mirišeš. Gospodski. Najljepše. Na razno poljsko cvijeće čiji miris klizi niz okolna brda i na krošnje drveća sa najviših vrhova. Da si čovjek, bio bi jedan gospodin iz šezdesetih i sedamdesetih, bijela košulja, sako, pantalone, uredno podšišani brkovi, talasasta dotjerana kosa, jutarnja kafa, dim cigarete i miris obojenog pića. 

    Mirišeš mi na nostalgiju. Ponešto mi zafali, al' ponešto mi novo daš. Upoznajem te svaki dan na neki drugi način. Izvučem iz albuma u svom srcu fotografije nekih zima dok me majka na sankama vuče uz Miličino brdo, miris uglja dok me niz to isto brdo sanjivog vodi u obdanište, pa prvih dana u školi i početka srednje gdje sam kao i svaki pravi lokalni mohikanac, kao i svaki urođenik išao u Petra II Petrovića Njegoša. Sve si mi dao, jer si moj grad, i sve sam ti dao i uvijek ću jer si moj grad.

    

O jednom teškom pijanstvu i jednom lakom mamurluku

    Znao sam da je došao i taj dan...Svanulo je i to jutro. Ono jutro kad osjetiš prazninu. Ili jednostavno rečeno ravnodušnost. Našao sam se u vrtlogu vremena koji je sve ono iza mene odnio pred sobom. Razbudila me opustošenost nakon oluje. Razdrmao me i otrijeznio onaj mir nakon svih oluja i visokih talasa, bura i brodoloma. Jutarnje sunce posle olujne noći. Ovo je ono jutro kad osjetiš da je vrijeme odnijelo sve. Zapuhnula me jutarnja magla, ostaci kišne noći i prohladna promaja po bosim stopalima. Hladan povjetarac se poigrao sa nervnim završecima na mom licu i zajapurio sam se, da l' od ljutine ili hladnoće ne znam ni sam. Svuda unaokolo su razbacane polomljene grane i ostaci trošne barke. Ranjeni brodolomnici se pokušavaju povezati sa prvim sunčevim zracima ne bi li obezbjedili opstanak na ovom svijetu. Tog trena dok stojim sam pred sobom zagledan u daljinu svog sloma pred mojim očima nestajalo je sve ono što bilo je. Nestao je i prvi zagrljaj, tvoja ruka u mojoj, prvi poljubac i poslednji razgovor i grube riječi s tvojih i mojih usana. Nestalo je i veče kad sam izronio iz tvojih očiju, nestala je i ona noć kad sam prvi put isplovio na jedrima tvojih usana. Nestala je i ona noć kad si ti potonula u mojim očima. Sve te noći zajedničkim snagama odnijela je jedna tamna olujna noć i jedno mirno, rano i vlažno jutro, tik pred svitanje.

    Probudio sam se u tišini. Pustio sam radio, a na radiju se vrte jedne iste pjesme kao i jutrima prije. Umivam se, perem zube i oblačim. I osjetim kako nema ničega. Nijedno sjećanje nije ostalo. Ni sjećanje na tvoju šarenu haljinu te noći kad smo se upoznali. Ni sjećanje na to kako sam ti poslao prvu poruku. Nema više ni sjećanja na poruke i kuckanja istih do duboko u noć. Nema više dugih telefonskih razgovora koji su trajali satima. Sve je nestalo u vrtlogu vremena. Tamo negdje u nekim dugim noćima, u nekim dubokim morima nemira. U tišini jednog stana ovog jutra je umrlo sve što smo bili, sve što nismo bili a mogli smo i sve ono što smo željeli biti, a nismo sebi ispunili. Ovog jutra je umrlo sve što smo zvali naše, sve što smo zvali mi. U jednom stanu kiša vremena obrisala je i poslednje tragove zagrljaja, poljubaca, sve naše radosti, sve naše zajedničke trenutke kojih nije bilo mnogo. I to malo što ih je bilo, ostavljali su pečat, pečat koji će takođe izbrisati neko vrijeme. Ovo jutro je odnijelo sve mirise tebe i mene isprepletane tamo gdje smo ležali zagrljeni, ušuškani, tamo gdje smo mislili da smo sigurni, otporni na bol, samoću i tugu. Bar sam ja mislio, iskreno. Nikad se više vratiti neće ono jutro kad si otišla bestraga. Ovog će jutra sve biti kao prije tebe. Ja ću ustati, krenuti na posao, sačekaće me vedra dječija lica u školi i ja ću biti opet onaj stari.

    Znaš, nestali su i pokloni, stihovi, nestaju polako i napisani redovi posvećeni tebi. Staće i vrijeme na satu koji sam ti poklonio i više nikad neće biti vremena za nas u vremenskoj mašini života. Nestaće poruke za dobro jutro i laku noć. Nestaće tvoj glas i smijeh koji se mješaju sa mojim uz jutarnju kafu na terasi dok se budi jedan grad. Ispraće vrijeme i dvije čaše bijelog vina i par krem bananica, kao i nesnosne ljetne noći koje nam nisu dale zaspati i zimske hladne večeri kad smo se grlili u dnevnom boravku obasjani lampom koju sam ti nekad davno kupio. Da, ovog jutra će nestati i poslednji zapis o nama, poslednji trag koji podsjeća na tebe, na mene, na nas. Nestaće i tvoje laži, ssladunjave riječi, a gorka djela, tvoji lažni osmijesi, lažne suze, lažni moral i sva tvoja lica i maske skrivene u rukavu. Osjetio sam po buđenju kako neka gruba gumica za brisanje briše sve, čak pomalo i gužva stranice dnevnika naše fol ko ljubavi i kako sa vidika nestaju i poslednji redovi o nama.

    Da li mi je žao? Ne. Zašto bi bilo? Da li sam srećan jer je konačno ostala praznina? Ni to. Ja sam "nešto". Nestala su sjećanja na stvari koje sam istinski, ali greškom volio, a srećom, kao što rekoh nestaju i sjećanja o tvom "krivičnom djelu nečinjenja". Možda  sam nostalgičan jer je moglo bolje. Ili možda nije, samo ja romantizujem situacije i vrijeme. U stvari da je moglo bilo bi bolje, a sve što nestane, nestaje s razlogom, nikako tek onako bez nekog objašnjenja.

Svaka sličnost sa stvarnim događajima i osobama je slučajna

Kao u pjesmi tužnog ratnika

    Koliko sam puta slušao tu pjesmu. Nekad Nikolinu, nekad Markovu verziju. „Odlaziš noćas negde daleko, u drugu zemlju, za boljim sutra…“.

Slušao sam je svaki put kad izađeš iz mog auta i znam da te neću vidjeti neko vrijeme. Svaki put sam te pratio pogledom dok otvaraš kapiju ispred svoje kuće. Otvorim prozor, viknem „Hej“, ti se okreneš, a ja ti pošaljem poljubac. Uzvraćaš i zaključavaš kapiju dok pas skakuće oko tebe. Zatim te još par trenutaka pratim pogledom. Čekam dok ne uđeš unutra. Bio je to moj način da ti pokažem da brinem za tebe sve dok ne vidim da si na sigurnom. Bio je to način da te štitim od svih i od svega, pogledom iz kog je isijavala ljubav. Nenormalne količine ljubavi, ako ona može biti nenormalna. A onda krenem kući i pustim pjesmu. Ja vozim u sred ničega, početni sablasni taktovi, a onda se čuju za mene najteže riječi „Odlaziš noćas negde daleko, u drugu zemlju, za boljim sutra…“, a ostajem ja „tužni ratnik“. Vozim se tako i proklinjem prvo sebe, a onda tebe, nas, aerodrome, avione, zakazane i otkazane letove, terminale, kofere, daljine, vize, pasoše, rastanke, tvoje roditelje što su te odveli, tuđe zemlje, strane jezike i ovu prokletu zemlju natopljenu krvlju i suzama. Nakupe se suze u očima, uzdržavam se, ne znam ni sam zašto. Sam sam, ne vidi me niko, mogao bih plakati do mile volje. Cesta prašnjava, tamna pusta brda, zvuk motora, jedna tužna pjesma i ja. Ipak, na kraju bi uvijek pala  jedna muška suza, kao u pjesmi, muška suza, ona najteža, olovna. Klizne i uguši me. Potopi me u jednom trenu. Jedna jedina suza, a potop kao da je padalo četrdeset dana i četrdeset noći. U glavi samo odzvanja „Odlaziš noćas, negde daleko, u drugu zemlju, za boljim sutra…“, i onda kad dođem kući, onako potonuo legnem i zanijemim, a pričao bih sam sa sobom. Sakrijem se od sebe. Kao da sam na cijelom svijetu sam i ostanem budan sve do jutra. Nikad ti nisam rekao koliko su bili teški trenuci u kojim sam imao utisak da sam gubio sve. Evo sada ti kažem.

Borio sam se sa sobom. Rvao sam se sa tim trenucima, koji su kao u nindža filmovima nasrtali na mene, izvirali sa svih strana i udarali bez milosti. Borio sam se, kunem ti se. Sebe mi. Ko divlja zvijer u klopci uhvaćen, grizao sam zemlju, vazduh i nebo. Ispuštao sam krike bola i očaja. Kao utopljenik, tražio sam samo još jedan dah koji će me narednog trena održati u životu. Otimao sam te od vremena, od prostora, od prepreka i od tvojih unutrašnjih demona. Otimao sam te od svih i krio te u naručju, skrivao te u stegnutom dlanu. Otimao sam te od neke nepoznate sile koja mi te iz trena u tren, dio po dio odnosila negdje u nepoznate daljine, dubine, dođavola sve. Borio sam se kao nikad do tad. Borio sam se da te ne dam. Junački i ponosno. Možda nekad i bez ponosa, ali neskriveno i iskreno cijelim svojim srcem. Dječački iskreno sam dao sve od sebe. Borio sam se za naše trenutke. Borio sam se za jedan davni san. Borio sam se na strani ljubavi, na strani dobra. Ja sam išao sam protiv svega. Mislio sam da sam vojnik sreće i da me neće metak. Nisam te dao i nikad ne bih, ali iskliznula si.

Znaš li zašto sam htio da budem hrabar u tim noćima? Da budem jak? Zato što sam svaki put kad se rastajemo znao da to može biti poslednji put. A znaš li šta je bilo najstrašnije? To što sam tad kad je bio poslednji put tačno znao da je poslednji put. Pitaš kako sam znao? Ne znam. Ja valjda sve znam. I možda nije morao biti poslednji put. Možda nije trebao da bude poslednji put. Ali je bio i ja sam bio siguran da jeste.

Posvećeno jednom davnom aprilu.