Pitaju me kako je ime mom razdraganom glasu, toplini koja blista negdje u mom oku, kako se zove to što mi lice ima taj blagi, stidljivi osmijeh, "prevarantski". Kako je ime toj volji ranim jutrom? Zašto sam opet ludački nasmijan. Pitaju, a ja ne želim pičati o tome.
Ne govorim. Krijem te. Ne znam zašto. Možda zato što ti nikad neću reći da si zauzela mjesto u krajičku mog oka. Pogled nisam skidao s tebe. Hoću da to ostane tajna, za tebe, za cijeli svijet. Hoću da nikad ne saznaš. Hoću samo negdje iz prikrajka da ti se divim. Da se divim tom tvom osmijehu djevojčurka. Tvojoj zanesenosti djeteta. Tvojim haljinama. I dugoj kosi. A i ljepoti koja dopire iz idealističkih, romantičnih priča.
I neću da te upoznam, ne želim. Htio sam, ali sam se ugrizao za jezik kad sam izrekao tu želju. Predomislio sam se. Tu gdje sam stigao, tu ću i stati, grliću te u svojim dječačkim snovima i držati ti ruku u mislima. Bodriću te tiho, u sebi, da ostvariš sve što želiš, sve svoje snove, ma kakvi bili. Pitaš se zašto tako? Hoću da ostaneš ideal. Hoću da ostaneš tajna mojih daljina. Hoću da budeš ona što nosi poslednju nadu, tajna mog života. Hoću da ne saznam tvoje mane. Ne želim vidjeti kad si ljuta, bijesna ili razočarana. Ne želim vidjeti kad ti suza obrazom klizne. Ne želim čuti neku ružnu riječ sa tvojih usana. Niti čuti kad se žališ ili ti je teško. Ne želim vijdeti kad se mrštiš. Hoću da vjerujem da si nešto što ne postoji. Hoću da mislim da si uvijek nasmijana, vedra i da nemaš tamne strane. Hoću da vjerujem da uvijek blistaš kao neki daleki mistični gradovi, mom oku i mom koraku nepoznati. Hoću da vjerujem da si uvijek tako raskošna i ponosna kao srpske tvrđave iz srednjeg vijeka. Hoću da vjerujem da uvijek osvajaš i pobjeđuješ. Neću da vidim da nisi nasmijana, a da ja možda ne mogu da učinim ništa da budeš. Slušaj, možda mi se ne bi dopao dodir tvoje usne. Možda bi me miris tvoje kose tjerao na kihanje, kao što to čine neki korovi u jesen. Možda bi me nešto ostavilo bez teksta, a to ne bi bila tvoja ljepota ili tvoje misli. Ćutaću o svemu i čekati da niz toplu rijeku od sna otplovi moja ushićenost zbog tebe. Neću da me nečim razočaraš. Možda i ne bi, ali ni ja ne bih da uđem u taj rizik.
Možda bih mrzio tvoj parfem ili pogled na svijet. Možda bi mi štošta smetalo. Možda i šta ako. Znam, znam, predrasuda ili šta već, ali je tako. Možda ja nisam čovjek za tebe i možda bih ja razočarao tebe na neki način. Vidiš, o tome nisam razmišljao. Ali za ovu priču to nije ni važno. Što rekao Čolić "ja sam odveć vuk, ti odveć ovčica, stara priča".
Нема коментара:
Постави коментар