Prekrila te je ona avgustovska magla. I spušta se s neba miris jeseni. Hladna jutra i hladne večeri. Ne spavam, toplo je. Ponoć je. Posmatram te sa terase. Usnio si dubok san. Ometa te samo lavež pasa u daljini. I zrikavci iz mog dvorišta. Zvučiš milo i umiljato.
Koliko sam ti samo dana i noći dao. Koliko si mi dana i noći dao. Koliko si me puta ispratio, a koliko puta si me dočekao kad ti se ponovo vratim. Bajke sam o tebi pričao gdje god sam korak spustio. Umetnut između ovih gora, na obalama ove rijeke smijao sam se do neba i plakao isto tako. Sve si upio. Sve moje radosti i boli, maštanja i snove, patnje i razočarenja. Sve moje uspone i padove. I gdje god krenem, ne mogu me prevariti, ja znam tvoja svijetla. Koliko si me jutara pripitog brižno dopratio kući i davao mi sigurnost. Dali smo jedan drugom proljeća i jeseni, hladne zime i topla ljeta. Darovao si mi raspuste, a i ja sam ih tebi darovao.
Darovao si mi prijateljstva i drugarstva za cijeli život, neke nostalgične septembre i dosadne februare i ležerne januare i uzbudljive avguste. Dao si mi škole, koje sam nekad manje, nekad više volio. Dobro, više manje. Dao si mi ulice, a ja sam njima svoje korake. Dao si mi prvu ljubav i prve poljupce. A i prva pijanstva. Sve što mi je palo na um, a što si imao, ja sam i uzeo, a nisam štedio ni kad sam ti davao. Možda je nekad moglo i više, ali uvijek može više, a zašto nije to više, ne znam, možda nekad nisi ni zaslužio, kao ni ja. Sve je uvijek onako kako treba i koliko treba. I ne žalim se, a nemoj ni ti.
Dao si mi i kafane, nije da nisi, pa sam nastojao i to da ispoštujem. Koliko sam ja to mogao. Jednu dragu priču o tebi sam izgubio. Onu u kojoj zvučiš kao saksofon Džona Koltrejna. Ali i dalje zvučiš kao Koltrejn. A nekad i kao melanholičan narodnjak izvučen na karirani stolnjak među polomljene čaše i proliveno vino i krv. I pomalo si latino, a pomalo rege fanki. Malo harmonika, a malo i Dejvis Majls. Pomalo si favela, a malo više grad. Ušuškan u cijelo to zelenilo koje se u ova doba godine spusti do ulica i imam utisak, da drži sve te tvoje krovove. Istrpio si svašta i ostao dostojanstven. Gledam te, ćutiš i mirišeš. Gospodski. Najljepše. Na razno poljsko cvijeće čiji miris klizi niz okolna brda i na krošnje drveća sa najviših vrhova. Da si čovjek, bio bi jedan gospodin iz šezdesetih i sedamdesetih, bijela košulja, sako, pantalone, uredno podšišani brkovi, talasasta dotjerana kosa, jutarnja kafa, dim cigarete i miris obojenog pića.
Mirišeš mi na nostalgiju. Ponešto mi zafali, al' ponešto mi novo daš. Upoznajem te svaki dan na neki drugi način. Izvučem iz albuma u svom srcu fotografije nekih zima dok me majka na sankama vuče uz Miličino brdo, miris uglja dok me niz to isto brdo sanjivog vodi u obdanište, pa prvih dana u školi i početka srednje gdje sam kao i svaki pravi lokalni mohikanac, kao i svaki urođenik išao u Petra II Petrovića Njegoša. Sve si mi dao, jer si moj grad, i sve sam ti dao i uvijek ću jer si moj grad.
Нема коментара:
Постави коментар