Znao sam da je došao i taj dan...Svanulo je i to jutro. Ono jutro kad osjetiš prazninu. Ili jednostavno rečeno ravnodušnost. Našao sam se u vrtlogu vremena koji je sve ono iza mene odnio pred sobom. Razbudila me opustošenost nakon oluje. Razdrmao me i otrijeznio onaj mir nakon svih oluja i visokih talasa, bura i brodoloma. Jutarnje sunce posle olujne noći. Ovo je ono jutro kad osjetiš da je vrijeme odnijelo sve. Zapuhnula me jutarnja magla, ostaci kišne noći i prohladna promaja po bosim stopalima. Hladan povjetarac se poigrao sa nervnim završecima na mom licu i zajapurio sam se, da l' od ljutine ili hladnoće ne znam ni sam. Svuda unaokolo su razbacane polomljene grane i ostaci trošne barke. Ranjeni brodolomnici se pokušavaju povezati sa prvim sunčevim zracima ne bi li obezbjedili opstanak na ovom svijetu. Tog trena dok stojim sam pred sobom zagledan u daljinu svog sloma pred mojim očima nestajalo je sve ono što bilo je. Nestao je i prvi zagrljaj, tvoja ruka u mojoj, prvi poljubac i poslednji razgovor i grube riječi s tvojih i mojih usana. Nestalo je i veče kad sam izronio iz tvojih očiju, nestala je i ona noć kad sam prvi put isplovio na jedrima tvojih usana. Nestala je i ona noć kad si ti potonula u mojim očima. Sve te noći zajedničkim snagama odnijela je jedna tamna olujna noć i jedno mirno, rano i vlažno jutro, tik pred svitanje.
Probudio sam se u tišini. Pustio sam radio, a na radiju se vrte jedne iste pjesme kao i jutrima prije. Umivam se, perem zube i oblačim. I osjetim kako nema ničega. Nijedno sjećanje nije ostalo. Ni sjećanje na tvoju šarenu haljinu te noći kad smo se upoznali. Ni sjećanje na to kako sam ti poslao prvu poruku. Nema više ni sjećanja na poruke i kuckanja istih do duboko u noć. Nema više dugih telefonskih razgovora koji su trajali satima. Sve je nestalo u vrtlogu vremena. Tamo negdje u nekim dugim noćima, u nekim dubokim morima nemira. U tišini jednog stana ovog jutra je umrlo sve što smo bili, sve što nismo bili a mogli smo i sve ono što smo željeli biti, a nismo sebi ispunili. Ovog jutra je umrlo sve što smo zvali naše, sve što smo zvali mi. U jednom stanu kiša vremena obrisala je i poslednje tragove zagrljaja, poljubaca, sve naše radosti, sve naše zajedničke trenutke kojih nije bilo mnogo. I to malo što ih je bilo, ostavljali su pečat, pečat koji će takođe izbrisati neko vrijeme. Ovo jutro je odnijelo sve mirise tebe i mene isprepletane tamo gdje smo ležali zagrljeni, ušuškani, tamo gdje smo mislili da smo sigurni, otporni na bol, samoću i tugu. Bar sam ja mislio, iskreno. Nikad se više vratiti neće ono jutro kad si otišla bestraga. Ovog će jutra sve biti kao prije tebe. Ja ću ustati, krenuti na posao, sačekaće me vedra dječija lica u školi i ja ću biti opet onaj stari.
Znaš, nestali su i pokloni, stihovi, nestaju polako i napisani redovi posvećeni tebi. Staće i vrijeme na satu koji sam ti poklonio i više nikad neće biti vremena za nas u vremenskoj mašini života. Nestaće poruke za dobro jutro i laku noć. Nestaće tvoj glas i smijeh koji se mješaju sa mojim uz jutarnju kafu na terasi dok se budi jedan grad. Ispraće vrijeme i dvije čaše bijelog vina i par krem bananica, kao i nesnosne ljetne noći koje nam nisu dale zaspati i zimske hladne večeri kad smo se grlili u dnevnom boravku obasjani lampom koju sam ti nekad davno kupio. Da, ovog jutra će nestati i poslednji zapis o nama, poslednji trag koji podsjeća na tebe, na mene, na nas. Nestaće i tvoje laži, ssladunjave riječi, a gorka djela, tvoji lažni osmijesi, lažne suze, lažni moral i sva tvoja lica i maske skrivene u rukavu. Osjetio sam po buđenju kako neka gruba gumica za brisanje briše sve, čak pomalo i gužva stranice dnevnika naše fol ko ljubavi i kako sa vidika nestaju i poslednji redovi o nama.
Da li mi je žao? Ne. Zašto bi bilo? Da li sam srećan jer je konačno ostala praznina? Ni to. Ja sam "nešto". Nestala su sjećanja na stvari koje sam istinski, ali greškom volio, a srećom, kao što rekoh nestaju i sjećanja o tvom "krivičnom djelu nečinjenja". Možda sam nostalgičan jer je moglo bolje. Ili možda nije, samo ja romantizujem situacije i vrijeme. U stvari da je moglo bilo bi bolje, a sve što nestane, nestaje s razlogom, nikako tek onako bez nekog objašnjenja.
Svaka sličnost sa stvarnim događajima i osobama je slučajna
Нема коментара:
Постави коментар