Zabola si sjaj u oko svojom ljepotom,
hodao sam cijeli dan niz ulice,
pored neurednih ograda obraslih korovom,
štrčavim rastinjem koje je visilo nad ulicom ometajući prolaznike,
a onda sam stao, kao komandom ukroćen vojnik.
Povukli su se svi korovi i narogušeni žbunovi,
a ulicom si zasijala ti, tako uredna i čista, ruža bez ijednog trna, ali ipak nedodirljiva.
Crvene latice kao da su rukom umjetnika naslikane,
svaka istog oblika kao izmišljena.
Stao sam zadivljen, naslonjen na jednu od ograda i posmatrao te,
pogled si mi obojila u jarko crveno,
divio sam se i pozdravio te osmijehom i dubokim pogledom.
Stajao sam kao ukopan pred čudom prirode,
izvila si se iznad svih drugih,
stajala ponosna i gorda kao zastava na jarbolu.
Latice su lepršale kao ulična plesačica,
a moj dah se izgubio gore iznad krovova.
Svaka linija tvog tijela kao ljubavna poezija,
svaki tvoj pogled kao pozorišna predstava,
izvajana prije mnogo vijekova
rukama najvećih svjetskih majstora.
U grudima tvojim sva je umjetnost ovog svijeta.
Nisam više znao da li si žena ili ruža,
da li su to listovi ili njegovane ženske ruke,
da li su to latice ili tvoje usne.
Pomješali su se san i java, a ja sam ostao negdje u sredini, u nekom polusnu zbog tebe.
четвртак, 28. септембар 2023.
Nek' ostane bez naslova
уторак, 19. септембар 2023.
Ostani
Gledao sam život kao na traci. Gledao sam bučne karavane natovarene glupostima i tričarijama. Bučni trgovci prevaranti, kao hipnotisani i u transu viču ubuđale parole i slogane, o povoljnoj ponudi morala i etike i sniženju ljudskosti. Prodaju sve što se prodati može, od gitovanog obraza do falš duše. I još te izvrijeđaju kao na pijaci u Sjevernoj Africi, ako nećeš da uzmeš njihovu robu.
Ja sam stajao onako sluđen i zbunjen budalaštinama. Vrtio glavom kao gusan. Gledao sam kako kidišu na mene prodavci magle, horde nekih foliranata i maskiranih i markiranih razbojnika koji duše ne poznaju, nego misle da je za život potrebno i malo fore, malo "na kvarnjaka" i da Bog tu "malu" pokvarenost lako prašta, da gleda kroz prste za te njihove male podvale. Isčuđavao sam se tom svijetu, a pitam se zašto, čime sam ja u stvari bio iznenađen? Cjenkanjem? Šibicarenjem? Trgovačkim podvalama i slatkoriječivošću? Iskreno da, ja to tako.
I ja i dalje nisam vjerovao u to. U to da je svijet u kom ja želim da živim taj svijet. I koliko god rulja bila veća, ja sam sve manje htio biti dio nje. Moj otpor, moj otklon od mase bio je sve veći. Ja sam tražio nešto drugo. Ja sam tražio jednu tebe.
Znao sam da postojiš tamo negdje iza duge. Znao sam da me tamo negdje iza nijansi magle i slabe vidljivosti svakodnevnice čekaš nasmijana i topla. Znao sam da si tamo iza užurbanosti i životne trke za ko zna čim. Ja sam vjerovao da postojiš ti i ako budem dovoljno dobar da će me Bog nagraditi tobom. Jer Bog, kad hoće da nagradi muškarca, on mu pošalje dobru ženu. Znao sam da postojiš. Kad properem kroz sito i rešeto sav lažni sjaj, sve svjetleće reklame i lažne priče, znao sam da će ostati samo biser pred mojim očima. Da će skliznuti u školjku od mog zagrljaja i tu ostati kroz vjekove. I kad s ramena otresem sve stege i terete, znao sam da ćeš na isto to rame sletjeti ti. Drugačija od svih, ja sam znao da ćeš mi donijeti dašak nekog drugog vremena, nekog drugog svijeta. Donijela si planetu od ljubavi u moje svemire. Donijela si poljupce koji ostavljaju trag na mojim nebima kao užarene komete.
Znao sam da postojiš i da ćeš biti s dlana Boga dar. Znao sam da nosiš zagrljaje u jatu i osmijehe u galopu. Znao sam da ćeš kao lavina sravniti sa zemljom moju nezrelost, dječije bolesti i nesigurnosti. Na kraju dana ćeš sigurna i spokojna zaspati pod štitom mog dlana i mojih prstiju. Tad si lavica skrivena u zagrljaju gustog šiblja i spavaš bez straha. Lješnik si pod listom ušuškan i zaštićen od leda. Ja te ne dam. Je ne dam na tebe nikad nikome.
Znao sam da ćeš doći, takva kakva jesi. Zrno vjere i nade. Ti si topao zrak, blag i mio koji trepti na mom obrazu. Znao sam da ćeš doći. Ni Bog, ni ti niste iznevjerili moje strpljenje, molitve, moja nadanja, snove i maštanja. Niste iznevjerili moju dušu koja te čekala rekao bih vjekovima, kroz sve ere.
Ostani. Sve nek' ide, samo ti ostani. I vrijeme, i godišnja doba nek mjenjaju boju mojih vlasi, samo ti ostani. I nek' se bore usjecaju kao klisure na mom licu, samo ti ostani tu i tad. I onda kad me dodirne nemir, ti budi tu da spustiš dlan na moje grudi i priviješ se uz mene da umiriš me. Sve nek' prolazi, a ti drži me za ruku, čvrsto i nježno u isti mah. Stoj tu i drži me za ruku i tog dana kad sve ispočetka krene.
недеља, 17. септембар 2023.
субота, 9. септембар 2023.
Žuti tramvaj
Osvojila si ledene vrhove mojih Anda,
dotakla si Marijanski rov mog života,
lagano na prstima, kao balerina
prepješačila vreli pijesak mojih Sahara,
napravila Tour en l'air (Кула у ваздуху, Tower in the air) preko moje velike bare
i jete preko pacifika u mojim grudima.
Potrčala si niz stepenice španskog trga u Rimu,
bacila mi se u zagrljaj iz kog je procvijetao osmijeh,
osmijeh kao žuti tramvaj Lisabona,
koji se lagano peo uz moje biće do svih ulica u mojim venama,
a fado je odjekivao iz mog srca
jače nego u Alfami i Bairo Altu zajedno.
Na zapadu La Plate moje duše,
na dokovima Buenos Airesa,
pokazala si mi misao koja se pleše,
a onda bočnim kretanjem držeći me za ruku i
skakutajući rijekom Paranom povela preko Mato Groso,
i kroz amazonska tamna prostranstva izvela moju dušu
na obale Karipskog mora.
Kao tornado smo glasno smijući se protutnjali
karipskim zemljama i kao dijete u baru
uskočili u Meksički zaliv,
zaustavljajući golfsku struju svojim dlanovima.
Mokre kose i odjeće ulazimo u "Veliko opušteno"
i pratimo trag francuske četvrti pripijen uz Misisipi,
onaj Misisipi sa parobrodima
koji najviše volim iz Tvenovih romana,
u njima je ljepši nego uživo, siguran sam u to.
Plus sav taj džez...
Osvojila si surovost mog bliskog istoka,
divlju narav svih mojih Sibira,
nježnošću na leđa oborila sve moje klifove.
Vezala si u čvor obale Perua i istočne Azije,
Aljaske i Australije i tu svečanu maramu stavila oko mog vrata.
Cijeli moj svijet držiš na dlanu i blago ga zaljuljaš pred mojim očima
kao sniježnu kuglu, nasmijana, razdragana i vesela ti si rotacija
moje planete, obasjane tvojim osmijesima.
Na kraju svakog putovanja me povedeš dole na rijeku,
da brojimo talase na kojima smo rođeni, na kojima smo odrasli,
da usidrimo našu lađu do nekog novog putovanja kroz mene i kroz tebe, kroz nas.
четвртак, 7. септембар 2023.
Ciganska princeza iz Marakeša
Koji te vjetar k meni nosi, predstavi se ko si, da li žena ili san...
Stala si pred mene, kao sveta planina iz Biblije. Veličanstvena, nalik Nojevoj barci zatreperila si u mojim očima. Spas od potopa i bespuća, zaljuljuškala si se ispred mojih dječačkih škiljastih pogleda. Survao se niz padine mog nosa južni vjetar na tvoje lice sa sjevera Afrike i talas optimizma zapljusnu mediteranske obale ispod tvojih očiju. Zamaglila si mi vid pješčanim olujama sa Atlasa tvoje ženstvenosti. Između nas tad ostade samo Gibraltarski moreuz, ono zrno morske soli koje odvaja Maroko od Španije. Tiho rekoh sebi u bradu, isušiću taj prolaz i donijeću ti pun šemag čajeva, začina i slatkiša sa šarenih ulica Marakeša.
Rođeni u nama
Znao sam odmah, iza tog osmijeha skriven je vjetar promjene koji si donijela iz Sinajske pustinje, orijentalna muzika koja me uspavljuje i spušta glavu na tvoju kožu topline kašmira. Na mojim usnama procvjetala je Tisa i od te ljepote zastade mi dah. Iz mene pojuriše krda mojih osmijeha kao konji iz Azijskih stepa koje sam brzo sakrio iza svog pogleda kao cirkove načičkane gore na par hiljada metara. Sakrio sam sne u školjke diljem okeana, sne koji su se rodili iz kamene karpatske zemlje mog olovnog bića.
Nas dvoje, sreli smo se tamo gdje su ljudi zapalili prve vatre. Sa molitvom iz srca obrisao sam sve krugove pakla oko nas.
I onda je došao prvi pravi zagrljaj, java ljepša od sna. Kao korijenje drveća u crnu zemlju utisnuli su se tvoji prsti u mene kad si me zagrlila prvi put. Zamirisala si mojim putevima kao ciklama u jesen tamo na Lovničkim padinama. Kad su nam se dlanovi poklopili iz srca nam poteče lava od koje zadrhta i Napulj podno Vezuva. Na zrnu Božijeg tla gdje prestaju, bol, strah, patnja i pakao, a počinju bajke i čarolije sreli smo se nas dvoje. Na tom zrnu su blaga skrivena ispod dvije palme iscrpljene od tajfuna.
Kad su zaiskrila ta dva pogleda, kad su se razgorele baklje naših postojanja istog trena svitalo je na svim geografskim dužinama. Svitalo je i u Belfastu, Rimu i Konstanci, u Taškentu, Mongoliji i Šri Lanci, Timoru i obalama Kineskog mora, Tasmaniji i Vaskršnjim ostrvima, Jukonu i Jukatanu, Ognjenoj zemlji i Azorskim ostrvima.
Naši glasovi i smijeh u tom trenu stigli su i u crne rupe svemira i odjekivaće tamo dok nas ima.
Atonija
Mučka paraliza sna. Uf. Ko se jednom sa njom borio, taj zna šta znači naći se u toj mučnoj neprilici, u tom mučnom stanju, u toj bezizl...
-
Oktobarsko sunce. Milo i uspavljujuće. Ljuljuška me u naručju. Na odmoru sam. Blagi mlakasti vjetar dodiruje mi obraze i proizvodi umiruju...
-
Foto:istockphoto Svi ste čuli za Transilvaniju, neko je možda i bio tamo. Postoji i nekoliko dijelova dugometražnog crtanog filma koji...
-
Prekrila te je ona avgustovska magla. I spušta se s neba miris jeseni. Hladna jutra i hladne večeri. Ne spavam, toplo je. Ponoć je...