Gledao sam život kao na traci. Gledao sam bučne karavane natovarene glupostima i tričarijama. Bučni trgovci prevaranti, kao hipnotisani i u transu viču ubuđale parole i slogane, o povoljnoj ponudi morala i etike i sniženju ljudskosti. Prodaju sve što se prodati može, od gitovanog obraza do falš duše. I još te izvrijeđaju kao na pijaci u Sjevernoj Africi, ako nećeš da uzmeš njihovu robu.
Ja sam stajao onako sluđen i zbunjen budalaštinama. Vrtio glavom kao gusan. Gledao sam kako kidišu na mene prodavci magle, horde nekih foliranata i maskiranih i markiranih razbojnika koji duše ne poznaju, nego misle da je za život potrebno i malo fore, malo "na kvarnjaka" i da Bog tu "malu" pokvarenost lako prašta, da gleda kroz prste za te njihove male podvale. Isčuđavao sam se tom svijetu, a pitam se zašto, čime sam ja u stvari bio iznenađen? Cjenkanjem? Šibicarenjem? Trgovačkim podvalama i slatkoriječivošću? Iskreno da, ja to tako.
I ja i dalje nisam vjerovao u to. U to da je svijet u kom ja želim da živim taj svijet. I koliko god rulja bila veća, ja sam sve manje htio biti dio nje. Moj otpor, moj otklon od mase bio je sve veći. Ja sam tražio nešto drugo. Ja sam tražio jednu tebe.
Znao sam da postojiš tamo negdje iza duge. Znao sam da me tamo negdje iza nijansi magle i slabe vidljivosti svakodnevnice čekaš nasmijana i topla. Znao sam da si tamo iza užurbanosti i životne trke za ko zna čim. Ja sam vjerovao da postojiš ti i ako budem dovoljno dobar da će me Bog nagraditi tobom. Jer Bog, kad hoće da nagradi muškarca, on mu pošalje dobru ženu. Znao sam da postojiš. Kad properem kroz sito i rešeto sav lažni sjaj, sve svjetleće reklame i lažne priče, znao sam da će ostati samo biser pred mojim očima. Da će skliznuti u školjku od mog zagrljaja i tu ostati kroz vjekove. I kad s ramena otresem sve stege i terete, znao sam da ćeš na isto to rame sletjeti ti. Drugačija od svih, ja sam znao da ćeš mi donijeti dašak nekog drugog vremena, nekog drugog svijeta. Donijela si planetu od ljubavi u moje svemire. Donijela si poljupce koji ostavljaju trag na mojim nebima kao užarene komete.
Znao sam da postojiš i da ćeš biti s dlana Boga dar. Znao sam da nosiš zagrljaje u jatu i osmijehe u galopu. Znao sam da ćeš kao lavina sravniti sa zemljom moju nezrelost, dječije bolesti i nesigurnosti. Na kraju dana ćeš sigurna i spokojna zaspati pod štitom mog dlana i mojih prstiju. Tad si lavica skrivena u zagrljaju gustog šiblja i spavaš bez straha. Lješnik si pod listom ušuškan i zaštićen od leda. Ja te ne dam. Je ne dam na tebe nikad nikome.
Znao sam da ćeš doći, takva kakva jesi. Zrno vjere i nade. Ti si topao zrak, blag i mio koji trepti na mom obrazu. Znao sam da ćeš doći. Ni Bog, ni ti niste iznevjerili moje strpljenje, molitve, moja nadanja, snove i maštanja. Niste iznevjerili moju dušu koja te čekala rekao bih vjekovima, kroz sve ere.
Ostani. Sve nek' ide, samo ti ostani. I vrijeme, i godišnja doba nek mjenjaju boju mojih vlasi, samo ti ostani. I nek' se bore usjecaju kao klisure na mom licu, samo ti ostani tu i tad. I onda kad me dodirne nemir, ti budi tu da spustiš dlan na moje grudi i priviješ se uz mene da umiriš me. Sve nek' prolazi, a ti drži me za ruku, čvrsto i nježno u isti mah. Stoj tu i drži me za ruku i tog dana kad sve ispočetka krene.
Нема коментара:
Постави коментар