Nek' ostane bez naslova

Zabola si sjaj u oko svojom ljepotom,
hodao sam cijeli dan niz ulice,
pored neurednih ograda obraslih korovom,
štrčavim rastinjem koje je visilo nad ulicom ometajući prolaznike,
a onda sam stao, kao komandom ukroćen vojnik.
Povukli su se svi korovi i narogušeni žbunovi,
a ulicom si zasijala ti, tako uredna i čista, ruža bez ijednog trna, ali ipak nedodirljiva.
Crvene latice kao da su rukom umjetnika naslikane,
svaka istog oblika kao izmišljena.
Stao sam zadivljen, naslonjen na jednu od ograda i posmatrao te,
pogled si mi obojila u jarko crveno,
divio sam se i pozdravio te osmijehom i dubokim pogledom.
Stajao sam kao ukopan pred čudom prirode,
izvila si se iznad svih drugih,
stajala ponosna i gorda kao zastava na jarbolu.
Latice su lepršale kao ulična plesačica,
a moj dah se izgubio gore iznad krovova.
Svaka linija tvog tijela kao ljubavna poezija,
svaki tvoj pogled kao pozorišna predstava,
izvajana prije mnogo vijekova
rukama najvećih svjetskih majstora.
U grudima tvojim sva je umjetnost ovog svijeta.
Nisam više znao da li si žena ili ruža,
da li su to listovi ili njegovane ženske ruke,
da li su to latice ili tvoje usne.
Pomješali su se san i java, a ja sam ostao negdje u sredini, u nekom polusnu zbog tebe.