Žuti tramvaj

Osvojila si ledene vrhove mojih Anda,

dotakla si Marijanski rov mog života,

lagano na prstima, kao balerina

prepješačila vreli pijesak mojih Sahara,

napravila  Tour en l'air (Кула у ваздуху, Tower in the air) preko moje velike bare

i jete preko pacifika u mojim grudima.

Potrčala si niz stepenice španskog trga u Rimu,

bacila mi se u zagrljaj iz kog je procvijetao osmijeh,

osmijeh kao žuti tramvaj Lisabona,

koji se lagano peo uz moje biće do svih ulica u mojim venama,

a fado je odjekivao iz mog srca

jače nego u Alfami i Bairo Altu zajedno.

Na zapadu La Plate moje duše,

na dokovima Buenos Airesa,

pokazala si mi misao koja se pleše,

a onda bočnim kretanjem držeći me za ruku i

skakutajući rijekom Paranom povela preko Mato Groso,

i kroz amazonska tamna prostranstva izvela moju dušu

na obale Karipskog mora.

Kao tornado smo glasno smijući se protutnjali

karipskim zemljama i kao dijete u baru

uskočili u Meksički zaliv,

zaustavljajući golfsku struju svojim dlanovima.

Mokre kose i odjeće ulazimo u "Veliko opušteno"

i pratimo trag francuske četvrti pripijen uz Misisipi,

onaj Misisipi sa parobrodima

koji najviše volim iz Tvenovih romana,

u njima je ljepši nego uživo, siguran sam u to.

Plus sav taj džez...

Osvojila si surovost mog bliskog istoka,

divlju narav svih mojih Sibira,

nježnošću na leđa oborila sve moje klifove.

Vezala si u čvor obale Perua i istočne Azije,

Aljaske i Australije i tu svečanu maramu stavila oko mog vrata.

Cijeli moj svijet držiš na dlanu i blago ga zaljuljaš pred mojim očima

kao sniježnu kuglu, nasmijana, razdragana i vesela ti si rotacija

moje planete, obasjane tvojim osmijesima.

Na kraju svakog putovanja me povedeš dole na rijeku,

da brojimo talase na kojima smo rođeni, na kojima smo odrasli,

da usidrimo našu lađu do nekog novog putovanja kroz mene i kroz tebe, kroz nas.