Život je plovidba. On je mnogo pokidanih jedara. Život je mnogo progutane slane, bljutave vode koja peče grlo. Život je mnogo noći bez sna, mnogo vode na palubi i borbe sa uzburkanom nemani. Život je ponekad muljavo, zamućeno dno sa kog ne vidiš ni površinu i ne znaš gdje je lijevo, a gdje desno. I tu nijedna busola ne pomaže. Mora da se razbistri, da sunčev zrak elegantno prosječe muljeviti paravan koji ti je pao na oči.
U cijelom tom mulju, iz gomile bezvrijednih zrna pijeska razbacanog po životnom moru iznjedrila si se ti, biser. Kamičak, čiji sjaj iz oka me zaškakljavio kao kad neko dok spavaš iznenada upali svjetlo, pa škiljiš i ne možeš da otvoriš oči. Ali ja sam na taj sjaj oči otvorio širom. Sva čula sam otvorio širom. Posmatrao te. Pomalo krišom, a potom sa malo više neskrivenog oduševljenja. Osluškivao sam te cijelim bićem, cijelimm životom svojim, potpunom pažnjom iako ti se tad možda činilo da nije tako.
Ti tog trena nisi znala da si već postala moja.
Nisi vidjela to, da držim te za ruku u ovom svijetu u kom se više ne pruža ruka, ni topao zagrljaj.
Ali ja, ja sam već tad vidio mjesecima unaprijed. U tvom pogledu sam vidio godine koje dolaze. Ti to nisi znala, ali znao sam ja da mi pripadaš. Da, onako bez pitanja "Hoćeš li?" ja sam te prisvojio. Privukao k sebi. Smijem se i sad dok ovo pišem koliko sam od prvog trena imao smjelosti da kažem da si moja. O koliko prepotentnosti u meni. Koliko bezobrazluka umotanog u sjaj vjere u sebe. Bez ijedne riječi sam razvio astečku toplu tkaninu, da bosim stopalima zakoračiš u moje prostrane palate i glasnim smijehom rastjeraš sve strahove nastanjene u njima, sve zle duhove koji su visili sa stropova.
I sad te gledam. Posmatram te. Pažljivo ti pratim korak dok mi žuriš. Zaletiš mi se u naručje, kao da na cijelom svijetu imaš samo mene. Zaletiš se kao djevojčica i svom silinom ateriraš u moj zagrljaj. Razliješ se cijelim svojim bićem u mom naručju.
I držim te tako privijenu uz sebe, očaran toplinom tvog bića. Pun sebe upijam te u sebe. Skupljam polen iz tvoje kose kao pčela radilica. Udahnem te od glave do pete. Onda osjetim kako mi se ubrizgavaš pod kožu i počinješ da splavariš niz vene. Osmijesi nam se izmješaju, kao boje u ateljeu. Pršte po platnima. Vazduh dobije boju našeg smijeha.
A onda pričamo. Pričamo toliko da nas niko ne može nadmašiti. Uvijek imamo o čemu. Ne znam kako, ali prosto imamo. Sve me zanima, sve o čemu pričaš meni je zanimljivo. Otimamo jedno drugom vazduh i riječi. Zujimo. Zaboravimo svijet oko nas. Ne postoji ni nebo, ni ovaj grad, ni zvijezde, ni mjesec, ni ulice, ni vreli ljetni asfalt, ništa, samo mi. I razgovori traju, traju do ne znam kad. Presječe ih povremeno samo na tren naš glasan smijeh, dobro, posebno tvoj. Tvoj glasan smijeh, koji obožavam, kom se divim do beskraja i koji me čini srećnim.
Ne skidamo pogled jedno s drugog dok pričamo. Pogledi nam sijaju polarnom svjetlošću koja očarava. Zadubim se u tvoje oči i odem s druge strane tvog pogleda, "iza scene" da vidim na koji način ti gledaš mene. Predivno je. Nisam nikad ni sanjao da će me neko gledati sa takvim divljenjem. Lijepo je vidjeti me tvojim očima. Nikad nisam bio ljepši i važniji. To je galerija najljepših osjećanja. Na tim sam slikama uvijek nasmijan.
Нема коментара:
Постави коментар