Nije odrastao mali veseljak

    Pitaš se da li sam odrastao, sazreo? Misliš na ovu vašu zrelost, ovu vašu odraslost u kojoj ne znate da se smijete, da učinite život jednostavnim, da date i primite ljubav, onu zrelost u kojoj ne znate da slavite zaljubljenost i ljubav, onu zrelost u kojoj komplikujete život, odnose, onu zrelost gdje vam sve predstavlja prepreku, gdje brinete šta će drugi reć' kako ste se obukli. Misliš na onu zrelost u kojoj se ne radujete istinski malim stvarima? Na to misliš. Ne, nemam to „za'ebano“ namršteno lice, ni skupe košulje, nisam stariji nego što jesam, naprotiv, možda sam čak nikad mlađi nego što jesam. Nisam tako sazreo i postao ozbiljan, ozbiljnog lica, pun stresova, briga, discipline, kalkulacija, taktika, strategija, igrica, nadigravanja, nadjebavanja. Ja igram za raju i zanemarujem taktiku. Jebi ga, ja drukčije ne znam. Jesam li odrastao i sazreo tako kao vi?

    Ne, nisam, i dalje tiho plačem kad sam tužan i smijem se bez razloga i pričam glasno onako od srca, slobodno mogu reći galamim i na javnom mjestu. I dalje kad popijem koju više pričam još glasnije i više i otvorim se i ne zaustavljam se. Još uvijek kad pričam, pričam k'o navijen, a kad ćutim, ćutim k'o zaliven. Još uvijek se hvalim prijateljima koliko volim i koliko sam voljen ili jadikujem da sam ostavio ili da sam ostavljen i da nije išlo. Još uvijek znam biti nadrkan i neprijatan. I dalje kad pijem, pijem da se napijem. Da, i sa trideset sedam i dalje nosim naušnicu iako to je l da nije baš odlika odraslog muškarca, haha. I to me zaboli baš da 'prostiš. Ne, ne nosim još uvijek ozbiljne odjevne kombinacije, samo za krštenja, svadbe i rođendane. Furam i dalje šarene šuškavce, dukseve sa kapuljačom i grandž karirane košulje, army bermude i majice sa aplikacijama. Još uvijek se svaki put drugačije šišam i nemam „stalnu“ frizuru. Još uvijek se znam ošišati onako kao da imam 6 godina i briga me da li je to nezrelo. Još uvijek ničim izazvan snimam audio snimke kako pjevam onako pred odlazak pod tuš. I dalje sam nervozan i bučan dok gledam Partizan. Još uvijek kad idem na utakmice, divljam da grlo me kida, i dalje sam na ivici suza nakon nekih poraza, a srećan nakon pobjeda toliko da nit sam žedan, ni gladan, nit mi se ide u toalet. Jeste da, nezrelo je, zaboli me i za to. Jedem slatko više nego ikad, više nego kad sam imao devet godina. I dalje sam Kelvin koji priča sa plišanim Hobsom. I dalje sam Denis napast i Petar Pan i kapetan Korto Malteze. Još uvijek su Željko Šašić, Rođa i Džej za kafanu, a Oliver za more, tugu i sreću. I sad zaspim na podu, dok čitam knjigu, koju pročitam u cugu. Još uvijek gledam „Ni na nebu ni na zemlji“ par puta godišnje i izgovaram Cveletove replike. I danas volim mačke i divim im se i imam mačora kući. Još uvijek sam „neozbiljan“, ludak i manijak.

    I sad bi vozio tamo samo da te vidim, da se pozdravimo, pa nazad i opet bi čistio snijegove da ti mogu doći. I sad bih ti pisao duge poruke za dobro jutro i laku noć, pa za svaki trinaesti u mjesecu jer smo se tad sreli i za svaki prvi u mjesecu jer smo se tad prvi put poljubili. I sad bi ti pjevao pred spavanje. I sad bi parkirao iza velikog žbuna u tvom dvorištu, da ne privučem pažnju tvojih. I dalje bi, sve bi, opet ponovo, ovako lud, nenormalan, ponekad grub, a osjetljiv kao konj, ovako nerealan, ovako maštoviti sanjar, ponekad bezobrazan i bez kontrole. I nisam odrastao, nisam sazreo, jer kao što kaže Prele „U životu sam išao tamo gde sam osetio potrebu da odem, tamo gde me je vukla čuka.”I ja, radim samo ono što kaže čuka i idem gdje čuka vuče, još uvijek.